Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-861/08 (E. J.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-861/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-861/08, rješavajući apelaciju Emire Jeginović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emire Jeginović podnesena protiv presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj 06 0 U 000077 07 U od 22. januara 2008. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja, obnove i povratka Srednjebosanskog kantona broj 04-23-37/06 od 17. jula 2007. godine i rješenja Službe za prostorno uređenje, katastar i imovinsko pravne poslove općine Donji Vakuf broj 04-31-979/05 od 15. maja 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Emira Jeginović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Donjeg Vakufa, koju zastupa Ismail Omeragić iz Donjeg Vakufa, podnijela je, 19. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 000077 07 U od 22. januara 2008. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja, obnove i povratka Srednjebosanskog Kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 04-23-37/06 od 17. jula 2007. godine i rješenja Službe za prostorno uređenje, katasrtar i imovinsko-pravne poslove općine Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) broj 04-31-979/05 od 15. maja 2007. godine.

2. Rješenjem prvostepenog organa uprave broj 04-31-979/05 od 15. maja 2007. godine odbijen je kao neosnovan i neblagovremen zahtjev apelantice za vraćanje u posjed stana u ulici 770 Sbbr Lamela B2, E-1 u Donjem Vakufu (u daljnjem tekstu: predmetni stan), na kojem su posljednji nosioci stanarskog prava bili Muharem Jeginović i apelantica. U stavu 2. izreke navedenog rješenja utvrđeno je da se stan vraća vlasniku stana općini Donji Vakuf na raspolaganje, a u stavu 3. izreke istog rješenja je navedeno da se ovim rješenjem mijenja rješenje broj 04-31-979/05 od 20. marta 2007. godine. U obrazloženju rješenja, prvostepeni organ uprave je istakao da je 10. novembra 2005. godine zaprimljen zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, da je zatim apelantici poslan poziv za ispravku i dopunu podneska kojim je zatražila vraćanje stana u posjed te kako po navedenom pozivu nije postupila, donesen je zaključak prema kojem se smatra kao da navedeni zahtjev nije ni podnijet. Kako je u žalbenom postupku navedeno rješenje poništeno, u ponovnom postupku je prvostepeni organ uprave dopunio dokazni postupak tako što je osim uvida u materijalne dokaze proveo dokaz saslušanjem punomoćnika apelantice, svjedokinje Nihade Terzić i općinskog javnog pravobranioca Palme Pavlović. Iz rezultata dopunjenog dokaznog postupka, prvostepeni organ uprave je nesporno utvrdio, kako je navedeno u obrazloženju rješenja, da apelantica nije blagovremeno podnijela zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana nego je to bez sumnje učinila 10. novembra 2005. godine iako je krajnji rok za podnošenje zahtjeva bio 4. juli 1999. godine. Nadalje je utvrđeno da je zahtjev apelantice neosnovan jer apelantica nije pružila dokaz, kako joj je naloženo, da je zahtjev zaista podnijela 1998. godine, a krajnji rok za dostavu ovog dokaza u dopunjenom postupku je bio 2. maj 2007. godine. Pored navedenog, kako je dalje istakao prvostepeni orhgan uprave, nedostavljanje dokaza o podnošenju zahtjeva za vraćanje stana u posjed ni u novom roku upućuje na zaključak da apelantica nije podnijela zahtjev u 1998. godini. Zakonski rok za podnošenje zahtjeva je bio 4. juli 1999. godine a izuzetno za stanove koji nisu proglašavani napuštenim 4. oktobar 1999. godine. Kako je apelantica zahtjev podnijela 10. novembra 2005. godine, a to znači poslije zakonskog roka od 15 mjeseci za podnošenje zahtjeva nakon stupanja na snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima koji je stupio na snagu 4. aprila 1998. godine, njen zahtjev je odbijen kao neblagovremen.

3. Odlučujući o žalbi protiv rješenja prvostepenog organa uprave, Ministarstvo je donijelo rješenje broj 04-23-37/06 od 17. jula 2007. godine, kojim je žalba apelantice odbijena kao neosnovana. Ministarstvo je ocijenilo da je prvostepeni organ uprave pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99, 56/01 i 29/03). Navodi žalbe ukazuju, kako je navedeno u obrazloženju rješenja, da je apelantica 1998. godine telefonskim putem zatražila povrat predmetnog stana, zbog čega je u skladu sa Zakonom o slobodi pristupa informacijama od BH Telekoma o tome zatražila odgovarajuće uvjerenje koje još nije dobila. Ministarstvo je zaključilo da apelantica u smislu člana 135. Zakona o upravnom postupku nije uspjela dokazati svoju tvrdnju da je podnesak za vraćanje u posjed predmetnog stana zatražila kako je propisano u članu 100. Zakona o upravnom postupku, posebno imajući u vidu da njena pošiljka odnosno poziv nikada nije zaprimljen u općinu Novi Travnik.

4. Kantonalni sud je odlučujući u upravnom sporu apelantice protiv Ministarstva, radi poništenja rješenja Ministarstva od 17. jula 2007. godine, donio presudu broj 06 0 U 000077 07 U od 22. januara 2008. godine, kojom je tužba apelantice odbijena. Iz stanja spisa, osporenog rješenja, tužbe i odgovora na tužbu proizilazi, kako je naveo Kantonalni sud, da je apelantica u svojstvu izbjegle osobe podnijela zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana po proteku zakonom utvrđenog roka. Odredbom člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima, propisano je kako je naveo Kantonalni sud, da nosilac stanarskog prava ili član porodičnog domaćinstva, ima pravo na povrat stana koji je proglašen napuštenim ukoliko su svoje stanove napustili u periodu od 30. aprila 1991. godine do 4. aprila 1998. godine. Članom 5. istog zakona je propisano, kako je dalje navedeno, da se zahtjev podnosi do 4. jula 1999. godine za stanove koji su proglašeni napuštenim odnosno do 4. oktobra 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim. S obzirom da apelantica zahtjev nije podnijela u okviru navedenih rokova niti je u naknadno ostavljenim rokovima uspjela dokazati da je podnijela zahtjev za vraćanje stana u posjed, po ocjeni Kantonalnog suda, osporeni upravni akt je donesen na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava.

5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijđeno pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer se telefonski poziv kojim je zatražila povrat stana može i mora smatrati kao zahtjev za vraćanje podnesen u roku.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju, zahtjev apelantice za vraćanje stana u posjed je odbijen kao neosnovan zbog neblagovremenosti podnošenja zahtjeva. Kantonalni sud je odlučujući u upravnom sporu odbio tužbu apelantice, jer je utvrdio da su zakonite odluke upravnih organa kojima je utvrđeno da je apelantica zahtjev podnijela po proteku zakonom utvrđenih rokova. Stoga Ustavni sud zaključuje da presuda Kantonalnog suda nije odluka o meritumu zahtjeva apelantice, jer je navedenom odlukom samo odlučeno da li su zakonite ili ne odluke upravnih organa, kojima je utvrđeno da je apelantica neblagovremeno podnijela zahtjev za povrat stana u posjed a nije se raspravljalo o tome da li apelantica ima pravo na povrat u posjed tog stana, jer za to nije bio ispunjen proceduralni uvjet – zahtjev nije bio podnesen u zakonom propisanom roku. S obzirom da je Kantonalni sud odbio tužbu apelantice, dakle utvrdio da su odluke upravnih organa kojima je zahtjev apelantice odbijen zbog proteka prekluzivnog roka zakonite, to proizilazi da za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

9. Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem zahtjeva za povrat stana nije djelotvorno iscrpila pravne lijekove, već je svoj zahtjev podnijela formalno, van zakonom propisanog roka, na osnovu kojeg upravni organi i redovan sud nisu mogli meritorno odlučiti o njenom zahtjevu. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-861/08 (E. J.) | Sudska praksa | Aktio