Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1715/10 (V. D.-B.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1715/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1715/10, rješavajući apelaciju Vasilije Drobnjak-Blagojević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vasilije Drobnjak-

Blagojević podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-08-000215 od 10. februara 2010. godine, presude Kantonalnog suda Zenica broj 004-0-U-07-000475 od 22. aprila 2008. godine, zaključka Ministarstva za prostorno uređenje, promet, komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-Dobojskog Kantona broj 12-23-304/07 od 7. novembra 2007. godine i rješenja Službe za upravu ekonomskih poslova i poduzetništva Općine Zavidovići broj 03/5-23-1876/07 od 11. juna 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Vasilija Drobnjak-Blagojević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prnjavora, podnijela je 10. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-08-000215 od 10. februara 2010. godine, presude Kantonalnog suda Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-U-07-000475 od 22. aprila 2008. godine, zaključka Ministarstva za prostorno uređenje, promet, komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-Dobojskog Kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-23-304/07 od 7. novembra 2007. godine i rješenja Službe za upravu ekonomskih poslova i poduzetništva Općine Zavidovići (u daljnjem tekstu: Služba) broj 03/5-

23-1876/07 od 11. juna 2007. godine.

2. Rješenjem Službe broj 03/5-23-1876/07 od 11. juna 2007. godine odbijen je apelanticin zahtjev za otkup stana u Zavidovićima, pobliže označenog u navedenom rješenju. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je tokom postupka utvrdila da apelantica nije nosilac stanarskog prava na predmetnom stambenom prostoru jer je stambenu prostoriju broj 21, koja se nalazi u zgradi zvanoj „Samačka“ korisitila kao samački stan na kome se ne može steći stanarsko pravo jer se ne smatra stanom kako je to određeno odredbom člana 4. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Služba dalje navodi da apelantica uz svoj zahtjev nije priložila niti jedan pismeni dokaz da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stambenom prostoru zbog čega njenom zahtjevu nije moglo biti udovoljeno.

3. Ministarstvo je zaključkom broj 12-23-304/07 od 7. novembra 2007. godine zbog nenadležnosti odbacilo žalbu koji je apelantica podnijela protiv navedenog rješenja Službe uz obrazloženje da su Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo prospisani uvjeti i način prodaje stanova te da istim zakonom nije propisana nadležnost upravnih organa u postupku otkupa stana. Ministarstvo je naglasilo da je u postupku pred prvostepenim organom Služba postupala kao nosilac prava raspolaganja na predmetnom stambenom prostoru, a ne kao organ uprave.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-U-07-000475 od 22. aprila 2008. godine odbijena je kao neosnovana tužba kojom je apelantica pokrenula upravni spor protiv zaključka Ministarstva broj 12-23-304/07 od 7. novembra 2007. godine.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-08-000215 od 10. februara 2010. godine odbijen je apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda broj 004-0-U-07-000475 od 22. aprila 2008. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Kantonlani sud pravilno postupio kad je odbio apelanticinu tužbu, jer se u konkretnom slučaju nije radilo o upravnoj stvari, a apelantici je sudska zaštita bila osigurana van upravnog spora. Na temelju navedenog, Vrhovni sud je zaključio da apelanticinom zahtjevu nije moglo biti udovoljeno zbog čega je njen zahtjev i odbio.

6. Apelantica smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju apelantica osporava presudu Kantonalnog suda kojom je odbijena njena tužba kojom je pokrenula upravni spor protiv zaključka Ministarstva. Ustavni sud upućuje na odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo a koji je temeljni propis na osnovu kojeg se može pokrenuti postupak za otkup stana. Naime, u odredbi člana 7. navedenog zakona propisano je na koji se način pokreće postupak i podnosi zahtjev za otkup stana, način zaključivanja kupoprodajnog ugovora te mogućnost kupca da ako prodavac ne želi zaključiti ugovor o otkupu stana pokrene sudski postupak i da će u tom slučaju presuda u potpunosti zamijeniti kupoprodajni ugovor, a iz čega nedvosmisleno proizlazi da upravni organi nisu nadležni da vode bilo kakav postupak u pogledu otkupa stana osim u situacijama kad se pojavljuju kao nosioci prava raspolaganja na stanu. Budući da se apelantica svojim zahtjevima za otkup stana obraćala organima uprave, nenadležnim da rješavaju o njenim zahtjevima, u postupcima po njenim zahtjevima se nije odlučivalo o meritumima nenih zahtjeva, nego je njen zahtjev, odnosno tužba odbjena iz formalnih razloga.

10. Ustavni sud podsjeća da iscrpljivanje svih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu predstavlja preduvjet za meritorno razmatranje apelacije. Da bi Ustavni sud meritorno odlučivao o podnesnoj apelaciji, apelantica se morala obratiti organu nadležnom za rješavanje njenog zahtjeva na način kako je to propisano odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Propust apelantice da tako postupi je imao za posljedicu da su se i upravni organi i Kantonalni sud u upravnom sporu bavili isključivo procesnim pitanjem nadležnosti za rješavanje apelanticinog zahtjeva. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te se apelacija ne može razmatrati.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1715/10 (V. D.-B.) | Sudska praksa | Aktio