Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2136/10 (Javna ustanova „Srednja muzička škola I i II stepena Mostar)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2136/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine,u predmetu broj AP 2136/10, rješavajući apelaciju Javne ustanove „Srednja muzička škola I i II stepena Mostar“, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Javne ustanove „Srednja muzička škola I i II stepena Mostar“ podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 023184 09 Rev od 27. aprila 2010. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Javna ustanova „Srednja muzička škola I i II stepena Mostar“ (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, koga zastupa Advokatura „Ćupina & Co.“ d.o.o. za obavljanje advokatske djelatnosti Mostar, iz Mostara, podnio je 2. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 023184 09 Rev od 27. aprila 2010. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 023184 07 Ps od 17. juna 2008. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 023184 08 Pz od 28. aprila 2009. godine, Hercegovačko-neretvanski kanton-Ministarstvo, nauke i sporta obrazovanja (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezan da apelantu na ime duga (neisplaćene plaće i topli obrok) za maj i juni 2002. godine isplati iznos od 9.746,40 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. marta 2007. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate. Također, tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.511.30 KM.
3. Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 023184 09 Rev od 27. aprila 2010. godine uvažena je kao dopuštena i osnovana revizija tuženog, presude Općinskog suda od 17. juna 2008. godine i Kantonalnog suda od 28. aprila 2009. godine ukinute i odbačena apelantova tužba. U obrazloženju je navedeno da je osnovan revizijski prigovor tuženog da sudovi ne mogu odlučivati o načinu korištenja budžetskih sredstava, a niti budžetski korisnici mogu potraživati isplatu sredstava odobrenih im budžetom. U tom smislu, Vrhovni sud je naveo da je zahtjev, kakav je u parnici postavio apelant, ustvari zahtjev za izvršenje budžeta (za maj i juni 2002. godine) o kojem mora odlučivati zakonodavni, odnosno upravni organ kantona u skladu sa Zakonom o proračunu-budžetu Hercegovačko-neretvanskog kantona za 2002. godinu i Zakonom o izvršenju tog budžeta-koji su lex specialis u odnosu na sve druge procesne i materijalno-pravne propise. Imajući u vidu naprijed navedeno, Vrhovni sud je zaključio da apelantov tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari nije u sudskoj nadležnosti parničnog suda, te je odlučio kao u dispozitivu rješenja primjenom odredbe člana 249. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP).
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju apelant se žali na rješenje Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 023184 09 Rev od 27. aprila 2010. godine, kojim je odlučujući o reviziji tuženog protiv presude Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 023184 08 Pz od 28. aprila 2009. godine apelantova tužba odbačena. U obrazloženju, Vrhovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju riječ o zahtjevu za izvršenje budžeta o kojem treba odlučiti zakonodavni odnosno upravni organ kantona, a ne sud, te da su Zakon o budžetima u FBiH i Zakon o izvršenju budžeta lex specialis u odnosu na sve druge materijalno-pravne i procesne propise, te da prema tome proizilazi da u konkretnom slučaju nije riječ o sporu građansko-pravne prirode u smislu člana 1. ZPP-a.
8. Dakle, pobijanim rješenjem nije odlučeno o potraživanjima apelanta, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena stvarno nadležnom organu. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao podnijeti zahtjev stvarno nadležnom organu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant, podnošenjem tužbe stvarno nenadležnom organu, nije djelotvorno iscrpio pravne lijekove, jer predmetna tužba nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović