Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2280/10 (Đ. R.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2280/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 2280/10, rješavajući apelaciju Đorđa Radića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đorđa Radića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 13 0 U 000258 09 Uvp od 22. marta 2010. godine i rješenja Okružnog suda u Doboju, broj 13 0 U 000258 09 U od 27. avgusta 2009. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Đorđo Radić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Ljiljana Radić, advokat iz Beograda, podnio je 5. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud),broj13 0 U 000258 09 Uvp od 22. marta 2010. godine i rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjme tekstu: Okružni sud), broj 13 0 U 000258 09 U od 27. avgusta 2009. godine.

2. Prema stanju spisa, u ponovnom postupku rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka, Područne jedinice Derventa ( u daljnjem tekstu: Uprava), broj 21.19-952.1-10-866/2008 od 31. decembra 2008. godine provedena je promjena u katastarskom operatu za k.o. Derventa 1 po spisku promjena 436/2008 i posjedovnom listu broj 914 i posjedovnom listu broj 3442.

3. Protiv gore citiranog prvostepenog rješenja Uprave, apelant je pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom koji je rješenjem, broj 13 0 U 000258 09 U od 28. avgusta 2009. godine tužbu apelanta odbacio. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je Uprava u svom odgovoru na tužbu istakla da je po žalbi apelanta protiv osporenog rješenja čije se poništenje traži u upravnom sporu donijela rješenje broj 21.03/952.I-66/09 od 20. marta 2009. godine kojim je osporeno rješenje poništeno i predmet je vraćen na ponovni postupak. U svom obrazloženju Okružni sud se pozvao na odredbu člana 22. stav 1. i 2. tačka 4. Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 109/05; u daljnjem tekstu: ZUS) kojom je propisano da će nadležni sud u svim stadijima postupka rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi da se protiv upravnog akta koji se tužbom osporava mogla izjaviti žalba. Kako je apelant protiv osporenog rješnja imao mogućnost podnijeti žalbu Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko pravne poslove u roku od 15 dana od dana prijema rješenja, to je Okružni sud odlučio kao u dispozitivu rješenja.

4. Nezadovoljan ishodom upravnog spora, apelant je pred Vrhovnim sudom pokrenuo postupak za vanredno preispitivanje rješenja Okružnog suda, broj 13 0 U 000258 09 U od 27. avgusta 2009. godine. Presudom Vrhovnog suda, broj 13 0 U 000258 09 Uvp od 22. marta 2010. godine apelantov zahtjev je odbijen kao neosnovan. U obrazloženju presude je navedeno da, obzirom da je apelant protiv prvostepnog rješenja Uprave blagovremeno uložio žalbu, to rješenje u vrijeme podnošenja tužbe nije bilo konačno, u smislu odredbe člana 13. Zakona o opštem upravnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 13/02 i 87/07), pa iz tog razloga protiv takvog akta nije bilo moguće voditi upravni spor u smislu odredbe člana 7. stav 1. ZUS. Nadalje, u obrazloženju je navedeno da je, u međuvremenu, osporeno rješenje Uprave poništeno u žalbenom postupku te da shodno navedenom, isto pravno i ne postoji, pa iz tog razloga nije moguće njegovo daljnje osporavanje. U takvoj situaciji Okružni sud je mogao samo uz primjenu odredbe člana 22. tačka 4. ZUS tužbu odbaciti, onako kako i učinio svojim rješenjem, pa su svi istaknuti prigovori apelanta neosnovani i neutemeljeni.

5. Apelant se žali da je osprenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a zbog dugotrajnosti postupka i nedonošenja odluka u razumnom roku od strane nadležnih organa apelant ističe i povredu prava na ekonomičnost i efikasnost postupka kao aspekt prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluku Okružnog suda broj 13 0 U 000258 09 U od 27. avgusta 2009. godine kojom je kao neosnovana odbačena tužba apelanta pokrenuta radi poništenja upravnog akta. U toku postupka ispostavilo se da je apelant pokrenuo upravni spor protiv akta Uprave koji nije bio konačan i protiv kojeg se nije mogao pokrenuti upravni spor u smislu člana 7. stav 1. ZUS. Apelant, također, osporava i presudu Vrhovnom suda broj 13 0 U 000258 09 Uvp kojom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja Okružnog suda. U postupku pred Vrhovnim sudom je utvrđeno da su istaknuti prigovori apelanta neosnovani, a da je osporeno rješenje Okružnog suda donesno u skladu sa zakonom uz primjenu odredbe člana 22. tačka 4. ZUS. Dakle, apelant osporava procesnu odluku u kojoj se nije raspravljalo o zakonitosti akta Uprave, već je apelantova tužba odbačena kao nedozvoljena jer je Okružni sud utvrdio da rješenje Uprave nije bilo konačno, obzirom da je protiv istog apelant blagovremeno uložio žalbu, a žalbeni postupak u momentu pokretanja upravnog spora nije bio okončan, te da se protiv takvog rješenja nije mogao pokrenuti upravni spor.

8. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv ili ne sadržan u odgovoru na pitanje «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi Evropski sud za ljudska prava, odluke Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine, stav 41; i H . v. France od 24. oktobra 1989. godine, stav 47.). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li su ishod ili «posljedica» predmetnog postupka bili odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza.

9. Ustavni sud zapaža da se u postupcima pred Okružnim i Vrhovnim sudom nije odlučivalo o bilo kakvom građanskom pravu ili obavezi apelanta, budući da se pred Okružnim sudom raspravaljala samo procesna dopustivost za pokretanje upravnog spora, dok je uloga Vrhovnog suda bila da preispita procesu odluku Okružnog suda. Prema tome, ishod procedura u kojima su donesene osporene odluke nije bio odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanata. Nakon navedenog, pitanje predmetnog postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno čalan II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine zbog čega su apelacije, ratione materiae, inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se u postupcima koje apelant osporava nije raspravljalo ni o apelantovoj imovini, pa je apelacija i u odnosu na navode o povredi prava na imovinu, također, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2280/10 (Đ. R.) | Sudska praksa | Aktio