Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2303/10 (Ž. R.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2303/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 2303/10, rješavajući apelaciju Živorada Raševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Živorada Raševića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 000385 09 Uvp od 4. maja 2010. godine i rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 000385 08 U od 29. aprila 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Živorad Rašević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bijeljine, podnio je 11. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 U 000385 09 Uvp od 4. maja 2010. godine.
2. Rješenjem Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) o preuzimanju i rasporedu radnika broj JP-208/05 od 29. septembra 2005. godine apelant je preuzet iz Vojnog pravobranilaštva u Pravobranilaštvo i raspoređen na radno mjesto stručnog saradnika u Sjedištu zamjenika Sokolac. Nezadovoljan, apelant je protiv ovog rješenja podnio prigovor koji je rješenjem Pravobranilaštva broj JP-237/05 od 17. novembra 2005. godine uvažen, pobijano prvostepeno rješenje stavljeno van pravne snage i apelantu utvrđen „status neraspoređenosti“, počev od 1. novembra 2005. godine.
3. Odlučujući po tužbi apelanta podnesenoj protiv drugostepenog rješenja Pravobranilaštva od 17. novembra 2005. godine, Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio presudu broj 012-0-U-06-000 005 od 14. juna 2007. godine kojom je apelantovu tužbu uvažio i osporeno rješenje poništio. Apelant je, pozivajući se na odredbe čl. 50. i 52. Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik RS“ broj 109/05; u daljnjem tekstu: ZUS), podnio Okružnom sudu zahtjev zbog neizvršenja presude ovog suda od 14. juna 2007. godine. Postupajući po apelantovom zahtjevu, Okružni sud je zatražio od Pravobranilaštva da navede razloge neizvršenja presude od 14. juna 2007. godine.
4. Pravobranilaštvo je 9. aprila 2009. godine obavijestilo Okružni sud da je, u izvršenju predmetne presude Okružnog suda od 14. juna 2007. godine, donijelo rješenje broj JP-139/09 od 8. aprila 2009. godine kojim je odbijen kao neosnovan apelantov prigovor podnesen protiv rješenja Pravobranilaštva broj JP-208/05 od 29. septembra 2005. godine. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1047/05 od 17. januara 2006. godine (postala pravosnažna 1. februara 2006. godine) utvrđeno da je apelantu nezakonito prestala profesionalna vojna služba, te je istim poništeno rješenje Pravobranilaštva od 29. septembra 2005. godine i naređeno Republici Srpskoj-Ministarstvu odbrane da apelanta vrati u profesionalnu vojnu službu u roku od 15 dana od prijema presude. Okružni sud je, postupajući u skladu sa članom 23. ZUS-a, obavijestio apelanta o tom novom aktu i zatražio od njega da se izjasni da li „i dalje ostaje kod svoje tužbe ili tužbu proširuje na novi upravni akt“. Apelant se izjasnio da „proširuje svoju tužbu“ na taj novodoneseni upravni akt, tražeći da se isti poništi i predmet riješi u punoj jurisdikciji.
5. Rješenjem Okružnog suda broj 12 0 U 000385 08 U od 29. aprila 2009. godine odbačena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Pravobranilaštva od 8. aprila 2009. godine. U obrazloženju je navedeno da iz činjeničnog stanja spisa predmeta proizlazi da je Osnovni sud svojom presudom od 17. januara 2006. godine već pravosnažno odlučio o rješenju koje se pobija tužbom u ovom upravnom sporu. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da nema nadležnost za postupanje u konkretnom slučaju iz razloga što je apelant poništenje osporenog rješenja Pravobranilaštva od 29. septembra 2005. godine ostvario u radnom sporu pred drugim sudom, jer se radi o stvari u okviru koje je sudska nadležnost osigurana van upravnog spora.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 12 0 U 000385 09 Uvp od 4. maja 2010. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja Okružnog suda od 29. aprila 2009. godine. U obrazloženju je navedeno da je Okružni sud, prije svega, pogrešno prihvatio da meritorno odluči po apelantovoj tužbi svojom presudom od 14. juna 2007. godine iz razloga što je protiv rješenja tužene broj JP-237/05 od 17. novembra 2005. godine osigurana sudska zaštita van upravnog spora (u parničnom postupku) na osnovu odredbe člana 37. stav 6. tada važećeg Zakona o radnim odnosima u državnim organima („Službeni glasnik RS“ br. 11/94, 6/97 i 96/03), koju je apelant i koristio, te se u takvoj situaciji upravni spor ne može voditi, pa se tužba odbacuje na osnovu člana 22. tačka 5. u vezi sa članom 9. stav 1. tačka 1. ZUS-a. Dalje, Vrhovni sud je naveo da se druga greška nižestepenog suda ogleda u činjenici da je u postupku izvršenja presude Okružnog suda od 14. juna 2007. godine postupio kao da se radi o tužbi u postupku po odredbama člana 23. ZUS-a, a ne o izvršenju presude po odredbama člana 52. istog zakona. Naime, Vrhovni sud je istakao da kada je u pitanju postupak izvršenja, ako je nadležni organ sa zakašnjenjem, pa makar i nakon podnošenja zahtjeva, izvršio presudu donošenjem novog akta, u tom slučaju zahtjev za izvršenje se odbija (ako o njemu već nije odlučeno), te je protiv takvog akta moguće pokrenuti novom tužbom upravni spor kako je to predviđeno članom 51. ZUS-a. U vezi s naprijed navedenim, Vrhovni sud je zaključio da, iako je Okružni sud svojom formalno pogrešnom odlukom apelantovu „tužbu“ odbacio na osnovu člana 22. tačke 5. ZUS-a, apelant nije doveden u nepovoljniju situaciju od one koja bi uslijedila odbijanjem predmetnog zahtjeva („tužbe“), pa u takvoj situaciji Vrhovni sud nalazi da pobijanim rješenjem, u suštini, nije ostvaren nijedan razlog iz člana 35. stav 2. ZUS-a od bitnog značaja za ishod postupka u ovoj pravnoj stvari. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu presude na osnovu odredbe člana 40. stav 1. ZUS-a.
7. Prema apelantovim navodima iz apelacije, nakon pravosnažnosti presude Osnovnog suda od 17. januara 2006. godine, Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine (kao pravni sljednik Ministarstva odbrane RS) je izvršilo predmetnu presudu i rasporedilo apelanta na dužnost u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine u Banjoj Luci.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo koje garantuje opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Vrhovnog suda i rješenje Okružnog suda kojim je odlučivano o procesnoj dopustivosti apelantove tužbe u upravnom sporu. S tim u vezi, potrebno je da Ustavni sud odgovori na pitanje uživa li predmetni postupak zaštitu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno «da li je posljedica predmetne procedure bila odlučujuća za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza» (vidi Evropski sud za ljudska prava, odluke Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine, stav 41; i H. v. France od 24. oktobra 1989. godine, stav 47).
11. Ustavni sud zapaža da se u postupcima pred Okružnim i Vrhovnim sudom nije odlučivalo o bilo kakvom apelantovom građanskom pravu ili obavezi, budući da se pred navedenim sudovima raspravljalo o nadležnosti suda u Republici Srpskoj za postupanje po apelantovom tužbenom zahtjevu u upravnom sporu. Prema tome, ishod procedure u kojoj je donesena osporena odluka nije bio odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza. Stoga, proizlazi da pitanje predmetnog postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
12. Imajući u vidu da je u apelantovom slučaju Ustavni sud zaključio da su njegovi navodi u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, budući da se radi o akcesornom pravu, također, ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
13. Ustavni sud zapaža da se apelant u svojim apelacionim navodima poziva i na član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, koji sadrži opći princip zabrane diskriminacije i garantira uživanje svih prava određenih zakonom bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da apelant osporava procesne odluke kojim nije odlučivano o meritornom pravu apelanta zasnovanom na zakonu, nego samo o procesnoj dopustivosti apelantove tužbe. Redovni sudovi u osporenim odlukama nisu odlučivali o meritumu apelantovog zahtjeva nego su tužbu odbacili iz razloga što je apelantu omogućena sudska zaštita u parničnom postupku, koju je apelant i ostvario, a što nije predmet ove apelacije. Imajući u vidu navedeno, slijedi da osporene odluke ne pokreću pitanje povrede prava zaštićenih članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju pa je apelacija i u ovom dijelu također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović