Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2311/09 (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2311/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 2311/09, rješavajući apelaciju Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini, broj 80 0 I 002052 09 Gz od 19. maja 2009. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Bijeljini, podnio je 17. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 80 0 I 002052 09 Gz od 19. maja 2009. godine.

2. Rješenjem apelanta Filijala Doboj, broj 1101564291 od 26. oktobra 2004. godine Vojislavu Sarafijanoviću (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) priznato je pravo na dodatak uz penziju u mjesečnom iznosu od 36,99 KM počev od 1. marta 2004. godine. Istim rješenjem je precizirano da će isplatu dodatka vršiti apelant kada se obezbijede sredstva za tu namjenu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u toku postupka utvrđeno da je tražitelj izvršenja ostvario pravo na penziju sa 1. martom 2004. godine, da je prema rješenja o kategorizaciji boraca bio angažovan u zoni borbenih dejstava 40 mjeseci, te da mu stoga, u skladu sa članom 22. stav 2. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 35/99), pripada pravo na dodatak uz penziju.

3. Tražilac izvršenja je pred Osnovnim sudom u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pokrenuo postupak izvršenja gore citiranog rješanja.

4. Rješenjem Osnovnog suda, broj 80 0 I 002052 08 I od 17. aprila 2008. godine određeno je predloženo izvršenja protiv apelanta kao izvršenika u postupku. Ujedno tražiocu izvršenja su dosuđeni troškovi izvršenja u iznosu od 460,00 KM.

5. Protiv citiranog rješenja Osnovnog suda, apelant je istom sudu uložio prigovor. Rješavajući o prigovoru apelanta, Osnovni sud je donio rješenje, broj 80 0 I 002052 08 I od 16. septembra 2008. godine kojim je prigovor odbijen kao neosnovan, tražitelju izvršenja određeni dodatni troškovi u iznosu od 240,00 KM te apelantu naloženo da navedeni iznos isplati tražitelju izvršenja, uz prijetnju, da će se u protivnom, provesti prinudna naplata kao i naplata po osporenom rješenju o izvršenju. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je prigovor apelanta neosnovan, da rješenje čije se izvršenje traži pretstavlja izvršu ispravu jer je donesena u upravnom postupku i glasi na novčano potraživanje. Osnovni sud je dalje ocijenio neosnovanim i prigovor apelanta da se radi o uslovnoj obavezi koja se ne može ispuniti sve dok se ne obezbijede finansijska sredstva za tu namjenu. Prema mišljenju suda, apelant je morao predvidjeti ovu stavku u budžetu, ako ne u 2004. godinu, kada je rješenje doneseno onda, svakako, u narednim godinama. Kako navedeno apelant nije učinio, sud je zaključio da apelant očito nema namjeru da izvrši svoju obavezu, te je, prema tome, naplata jedino moguća u izvršnom postupku.

6. Apelant je protiv rješenja Osnovnog suda broj 80 0 I 002052 08 I od 16. septembra 2008. godine podnio žalbu Okružnom sudom. Okružni sud je rješenjem, broj 80 0 I 002052 09 Gz od 19. maja 2009. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. Prema mišljenju Okružnog suda razlozi provostepene odluke su ubjedljivi, dovoljni i jasni, te je navedeni sud iste, u cjelosti prihvatio.

7. Apelant se žali da je osporenom odlukom povrijeđno njegovo pravo na na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pavo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

9. U konkretnom slučaju, apelant osporava rješenje Okružnog suda, broj 80 0 I 002052 09Gz od 19. maja 2009. godine. Osporeno rješenje je doneseno u izvršnom postupku, te stoga, Ustavni sud smatra da je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu standarda prava na pravično suđenje. Ustavni sud je u svojoj praksi zauzeo stav da se odluke koje donese redovni sud u postupku izvršenja ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava u slučaju da apelant propusti da u postupku koji je prethodio iznese relevantnu činjenicu čije bi iznošenje možda utjecalo na dugačiji ishod, jer iznošenje te činjenice u izvršnom postupku nije dovelo i nije moglo ni dovesti do novog i posebnog određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP 206/02 od 23. jula 2004. godine). Navedeni stavovi bi se mogli primijeniti i u odnosu na konkretan predmet. Naime, osporeno rješenje je doneseno u postupku izvršenja, a na osnovu rješenja apelanta Filijala Doboj broj 1101564291 od 26. oktobra 2004. godine za koje je Osnovni sud utvrdio da se radi o izvršnoj ispravi u smislu člana 23. stav 1. tačka 2. Zakona o izvršnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 59/03, 85/03, 64/05 i 63/07), pa se stoga, u navedenom postupku nisu utvrđivala apelantova građanska prava i obaveze, već je obaveza aplanta da tražiocu izvršenja isplati dodatak na penziju utvrđena rješenjem donesenim u upravnom postupku. Također, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, u postupku koji je okončan osporenim rješenjem nije odlučivalo ni o apelantovom ustavnom pravu na imovinu već je samo dozvoljeno predloženo izvršenje rješenja donesenog u upravnom postupku. Stoga, iz navedenih razloga proizilazi da je predmetna apelacija u odnosu na ustavna prava na pravično suđenje i pravo na imovinu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2311/09 (Fond za penzijsko i invalidsko… | Sudska praksa | Aktio