Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3183/10 (K. W. K.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Azil
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3183/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-3183/10, rješavajući apelaciju Klausa Willibalda Kellera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Klausa Willibalda Kellera podnesena protiv rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine, broj UP-1-07/1-41-1-8-6/10 od 30. aprila 2010. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Klaus Willibald Keller (u daljnjem tekstu: apelant) trenutno u Ustanovi za prihvat stranaca-

Imigracioni centar u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Imigracioni centar), podnio je 26. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine, Sektor za azil (u daljnjem tekstu: Ministarstvo sigurnosti) broj UP-1-07/1-41-1-8-6/10 od 30. aprila 2010. godine.

2. Rješenjem Ministarstva, Službe za poslove sa strancima, (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-

1/19.4.5-07.3-408/09 od 8. septembra 2009. godine, donesenim po službenoj dužnosti, apelant, državljanin Njemačke, je protjeran sa teritorije Bosne i Hercegovine na period od od 3 godine, s obzirom da ne posjeduje identifikacioni dokument. Drugim stavom navedenog rješenja apelantu je naloženo da napusti teritoriju u roku od 2 dana od dana dostavljanja konačne odluke o protjerivanju, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da su službena lica Terenskog centra u Tuzli (u daljnjem tekstu: TC) pronašla apelanta bez identifikacionih dokumenata, da je apelant saslušan i da je izjavio da je u Bosnu i Hercegovinu došao u ljeto 2005. godine, turistički, te da je u tom periodu putovao po cijeloj regiji. Provjerom TC utvrđeno je da je apelant tražen od strane Ureda Interpola Njemačke, a radi lišenja slobode zbog počinjenog krivičnog djela falsifikovanja i krađe dokumenata te provalne krađe.

3. Apelant je rješenjem Službe, broj UP-1/19.4.5-07.3-2/2010 od 6. januara 2010. godine, smješten u Imigracioni centar, u skladu sa odredbom člana 99., 100. i 102. stav 4. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 36/08, u daljnjem tekstu: Zakon), na period od 6. januara 2010. godine do 6. februara 2010. godine, a radi obezbjeđenja izvršenja rješenja o protjerivanju, s obzirom da je u vrijeme trajanja mjere zabrane ulaska u BiH, boravio na području Općine Tuzla.

4. Apelantu je rješenjem Službe, broj UP-1/19.4.5-07.3-2/2010 od 1. februara 2010. godine, produžen nadzor na period od 30 dana, i to od 7. februara 2010. godine do 6. marta 2010. godine.

5. Apelant je izjavio žalbu na rješenje Službe, broj UP-1/19.4.5-07.3-2/2010 od 1. februara 2010. godine, koja je odbijena kao neosnovana. Nadalje je apelantu rješenjem Službe, broj UP-1/19.4.5-

07.3-2/2010 od 26. februara 2010. godine, produžen nadzor na period od 30 dana i to na period od 7. marta 2010. godine do 6. aprila 2010. godine.

6. Rješenjem Službe, broj UP-1/19.4.5-07.3-2/2010 od 30. marta 2010. godine, apelantu je ponovno produžen nadzor na period od 30 dana i to od 7. aprila 2010. godine do 6. maja 2010. godine.

7. Odlučujući o zahtjevu apelanta za pružanje međunarodne zaštite, rješenjem Ministarstva, broj UP-1-07/1-41-1-8-6/10 od 29. aprila 2010. godine, istom je izrečena mjera ograničenja kretanja određena na period od 90 dana, počev od 7. maja 2010. godine, zabranom kretanja izvan Imigracionog centra. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u skladu sa odredbom člana 114. stav 1. i člana 110. stav 3. Zakona propisano, da se podnosiocu zahtjeva za međunarodnu zaštitu može privremeno ograničiti kretanje ako postoje osnovi sumnje da se radi o očitoj obmani ili zloupotrebi postupka, odnosno kada je zahtjev za zaštitom podnesen s ciljem odgode odluke o protjerivanju, te da je u konkretnom slučaju isti mogao biti predat i znatno ranije. Istim rješenjem je apelantu data pouka o pravnom lijeku da protiv rješenja Ministarstva, broj UP-1-07/1-41-1-8-6/10 od 29. aprila 2010. godine, ne može izjaviti žalbu ali da može tužbom pokrenuti upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Sud BiH) u roku od 8 dana od prijema rješenja.

8. Rješenjem Ministarstva, broj UP-1-07/1-41-1-8-6/10 od 30. aprila 2010. godine, odbijen je zahtjev apelanta za međunarodnu zaštitu te mu je određen rok za dobrovoljno napuštanje teritorije Bosne i Hercegovine u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja. U pouci o pravnom lijeku apelant je upućen da protiv navedenog rješenja može tužbom pokrenuti upravni spor, u roku od 8 dana od dan prijema rješenja.

9. Apelant se nije direktno pozvao na povrede njegovih prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine odnosno Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ali iz priložene dokumentacije i navoda apelacije proizilazi da ukazuje da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

12. U konkretnom slučaju, apelant nije iskoristio mogućnost da u skladu sa poukom o pravnom lijeku iz rješenja Ministarstva, broj UP-1-07/1-41-1-8-6/10 od 29. aprila 2010. godine i rješenja Ministarstva, broj UP-1-07/1-41-1-8-6/10 od 30. aprila 2010. godine, tužbom pokrene upravni spor pred Sudom BiH a u roku od 8 dana od dana prijema navedenih rješenja. Dakle, propustom da protiv rješenja Ministarstva tužbom pokrene upravni spor, apelant se lišio mogućnosti da dođe do konačne odluke koja bi mogla biti predmetom apelacionog ispitivanja Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3183/10 (K. W. K.) | Sudska praksa | Aktio