Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1339/10 (Zavod za izgradnju a.d. Banjaluka)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1339/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1339/10, rješavajući zahtjev Zavoda za izgradnju a.d. Banjaluka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Zavoda za izgradnju a.d. Banjaluka za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Zavod za izgradnju a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa direktor Čedo Savić, podnio je 14. aprila 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 380 od 28. januara 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje presude Vrhovnog suda do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je podnescima od 3. i 21. juna 2010. godine urgirao rješavanje zahtjeva za donošenje privremene mjere.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) apelant je obavezan da Nenadu Ninkoviću (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime naknade štete isplati ukupan iznos od 54.837,00 KM po osnovu neosnovanog bogaćenja i obične štete. Sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa tužitelj je odbijen. Apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.583,58 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate.
3. Protiv prvostepene presude žalbu su ponijeli tužitelj i apelant. Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je presudom broj 011-0-Gž-07-001703 od 20. novembra 2007. godine žalbu tužitelja odbio i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu potvrdio. Žalba apelanta je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu tako što je apelant obavezan da tužitelju na ime neisplaćene zakupnine isplati ukupan iznos od 20.600,00 KM kako je pobliže navedeno u dispozitivu drugostepene presude. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva i to u dijelu neisplaćene zakupnine za period od 1. jula 1992. godine do 31. januara 1993. godine sa pripadajućom kamatom i na ime neosnovanog obogaćenja u iznosu od 32.837,00 KM sa kamatom od 31. decembra 1991. godine koju su komercijalne banke u Republici Srpskoj isplaćivale na oročena sredstva po viđenju do 18. maja 2001. godine a od 19. maja 2001. godine sa zakonskom zateznom kamatom pa do isplate tužitelj je odbijen. Apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 1.721,00 KM dok je zahtjev tužitelja u preostalom dijelu po osnovu glavnog i sporednog potraživanja preko dosuđenog iznosa odbijen.
4. Protiv drugostepene presude tužitelj i apelant su izjavili reviziju. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-08-000 380 od 28. januara 2010. godine reviziju tužitelja djelimično uvažio i preinačio presudu Okružnog suda na način da je žalba tužitelja djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je apelant obavezan da tužitelju na ime naknade štete po osnovu izmakle koristi isplati za period od 1. avgusta 1992. godine do 31. januara 1997. godine iznos od 63.223,00 KM (iznos mjesečne zakupnine 1.170,80), za period od 1. februara 1997. godine do 31. jula 1998. godine iznos od 28.090,00 KM (iznos mjesečne zakupnine 2.341,60 KM) i za period od 1. avgusta 1998. godine do 30. aprila 1999. godine iznos od 40.978,00 KM (iznos mjesečne zakupnine 2.927,00 KM), sve sa kamatom od dospjelosti mjesečnih iznosa zakupnine pod a), b) i c) pojedinačno računajući rok dospjelosti do 5-og u mjesecu za predhodni mjesec, počev od 1. avgusta 1992. godine pa do 18. maja 2001. godine po kamatnoj stopi koju su komercijalne banke u Republici Srpskoj isplaćivale na štedne uloge po viđenju na mjesečne iznose zakupnine u valuti njemačke marke (DEM). Određeno je da se tako dobiveni iznos na 18. maj 2001. godine konvertuje u KM valutu po kursu 1 KM=1 DEM, te da se na taj iznos isplati kamata po Zakonu o visini stope zatezne kamate počev od 19. maja 2001. godine pa do isplate. Nadalje je apelant obavezan da tužitelju isplati iznos od 4.743,12 KM sa kamatom počev od 30. decembra 1991. godine pa do 18. maja 2001. godine po kamatnoj stopi koju su komercijalne banke u Republici Srpskoj isplaćivale na štedne uloge po viđenju na taj iznos u valuti njemačke marke (DEM). Određeno je da se tako dobiveni iznos na 18. maj 2001. godine konvertuje u KM valutu po kursu 1 KM=1 DEM te na tako dobiveni iznos isplati kamata po Zakonu o visini stope zatezne kamate počev od 19. maja 2001. godine pa do isplate. Apelant je također obavezan da tužitelju isplati naknadu na ime troškova postupka u iznosu od 17.642, 83 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja (23. april 2007. godine) pa do konačne isplate. U preostalom dijelu (preko dosuđenog iznosa od 4.743,12 KM do traženog iznosa od 32.837,00 KM) revizija tužitelja je odbijena.
5. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da je u toku postupka apelant isticao prigovor neurednosti tužbe navodeći da je neophodno da tužbom budu obuhvaćena i ostala dva potpisnika Samoupravnog sporazuma s obzirom da se svi potpisnici Samoupravnog sporazuma nalaze u pravnoj i materijalnoj zajednici i imaju svojstvo jedinstvenih suparničara. Također smatra da je presuda Vrhovnog suda nezakonita i sa aspekta pravnog osnova kao i visine tužbenog zahtjeva. Ističe da je u drugom postupku sa istim činjeničnim i pravnim osnovom Vrhovni sud odlučivao drugačije. U pogledu izdavanja privremene mjere apelant je naveo da je presudom Vrhovnog suda apelant obavezan da tužitelju isplati iznos od 137.043,00 KM na ime glavnog duga sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa obaveze i troškovima postupka u iznosu od 17.642,83 KM. Naveo je da iznos zakonske zatezne kamate dostiže iznos glavnog duga, a da je apelant već izvršio plaćanje duga po osnovu presude Okružnog suda donesenoj u predmetnoj pravnoj stvari, te da ukupan dug apelanta prema tužitelju po osnovu osporene presude iznosi 233.013,20 KM. Ističe da navedeni iznos za apelanta predstavlja trošak koji ne može podmiriti bez štete po svoje neometano poslovanje. Navodi da apelant ima 107 zaposlenik radnika. Nadalje navodi da mjesečne obaveze apelanta po osnovu ličnih primanja, poreza i doprinosa iznose u prosjeku oko 316,874,63 KM, a ostvareni neto prihodi na mjesečnom nivou se kreću oko 271.094,76 KM. Imajući u vidu teškoće u poslovanju svih privrednih subjekata pa i apelanta u aktuelnom periodu privredne recesije predmetno izvršenje bi po mišljenju apelanta proizvelo za apelanta štetene posljedice u smislu nemogućnosti izvršavanja navedenih obaveza dodatnog finansijskog zaduživanja, otpuštanja jednog broja zaposlenih pa i stečaja u krajnjem slučaju. Navodi da je tužitelj fizičko lice, te da bi apelantu u slučaju uspjeha u sporu bilo onemogućeno da izvrši povrat sredstava kojima bi tužitelj mogao raspolagati i ista otuđiti. Apelant je u podnesku od 21. juna 2010. godine naveo da mu je od strane Osnovnog suda 15. juna 2010. godine dostavljen prijedlog za izvršenje sa rješenjem o izvršenju od 9. juna 2010. godine.
6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Ustavni sud zapaža da apelant u suštini kao razlog za donošenje privremene mjere navodi da bi izvršenjem osporene presude bilo dovedeno u pitanje neometano poslovanje apelanta. Nadalje Ustavni sud zapaža da apelant, osim navoda o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a što se odnosi na tvrdnje apelanta o navodnom kršenju ustavnih prava, dakle meritum spora, nije Ustavnom sudu dostavio dokaze koji bi potvrdili njegovu tvrdnju o nastupanju nenadoknadivih štetnih posljedica.
8. U vezi s tim Ustavni sud naglašava da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, u konkretnom slučaju pravosnažnog rješenja o protivizvršenju, čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.
9. Obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni argumenti i dokazi koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.
10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović