Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3013/10 (Zijad Poljo)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3013/10

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 3013/10, rješavajući zahtjev Zijada Polje za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Zijada Polje za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Zijad Poljo (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Žarko Bulić, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. jula 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. KPŽ-16/09 od 26. februara 2010. godine i KPV-01/06 od 25. marta 2009. godine. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje izrečene kazne zatvora, odnosno početka izdržavanja u bilo kojem trajanju do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Suda BiH broj KPV-01/06 od 25. marta 2009. godine, apelant je oglašen krivim što je, u vrijeme i na način precizno naveden u tačkama 1, 2,. izreke presude, počinio krivično djelo Udruživanja radi činjenja krivičnih djela iz člana 249 stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) i krivično djelo Poreska utaja iz člana 274. stav 2. Krivičnog zakona Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: KZ BDBiH). Apelantu je za krivično djelo Udruživanje radi krivičnih djela iz člana 249 stav 1. KZ BiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, a za krivično djelo Poreska utaja iz člana 274. stav 2 KZ BDBiH kazna zatvora od šest godina, pa je ga je sud na osnovu navedenih propisa i uz primjenu odredbe člana 53. KZ BiH osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina zatvora.

3. Na osnovu člana 56. KZ BiH u izrečenu kaznu zatvora apelantu se uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru od 19. novembra 2003. godine po Rješenju Osnovnog suda Brčko Distrikta Bi broj Kir-175/03 od 20. novembra 2003. godine, pa do 11. maja 2004. godine, kada je Rješenjem suda BiH broj KPP-13-1/04 isti ukinut, uz izricanje mjere jemstva.

4. Sud BiH je na osnovu čl. 110 i 111. KZ BiH, odlučio da se od apelanta oduzme imovinska korist u ukupnom iznosu od 1.665.250,00 KM., koja odgovara visini utajenog poreza.

5. Apelant, je shodno odredbama člana 188. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), a u vezi sa članom 186. stav 2. ZKP BiH obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka, o čijem iznosu će sud odlučiti posebnim rješenjem, kao i troškove sudskog paušala u iznosu od 500,00 KM.

6. Presudom vijeća Apelacionog odjeljenja Odjel II za organizovani kriminal, privredni kriminal i korupciju Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj KPŽ-16/09 od 26. februara 2010. godine, djelimično je uvažena žalba apelanta, pa je prvostepena presuda preinačena u pogledu pravne kvalifikacije djela i odluke o krivično pravnoj sankciji, na način da se apelant oglašava krivim da je u radnjama opisanim pod tačkom I izreke prvostepene presude krivično djelo Udruživanja radi činjenja krivičnih djela iz člana 334. stav 1. KZ BDBiH, a pod tačkom II izreke prvostepene presude počinio krivično djelo Poreska utaja iz člana 267. stav 3. KZ BDBiH. Apelaciono vijeće je temeljem odredaba čl. 41.,42., 43., i 49.KZ BDBiH, za krivično djelo Udruživanja radi činjenja krivičnih djela iz člana 334. stav 1. KZ BDBiH utvrdilo kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a na temelju istih zakonskih odredbi, za krivično djelo Poreska utaja iz člana 267. stav 3. KZ BD BiH u vezi sa članom

55. KZ BDBiH, utvrdilo kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci, pa ga je sud na temelju člana 54. KZ BDBiH, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

7. Apelant, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prema tvrdnji apelanta, sud je počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka, odnosno povredu načela jednakopravnosti stranaka u postupku i onemogućavanje prava na odbranu. S tim u vezi apelant je naveo da mu je onemogućeno pravo na odbranu u izdvojenim postupcima protiv saučesnika. Također, je naveo da je ocjena dokaza vršena na selektivan način, te da dokaz odbrane (nalaz poreske uprave BD BiH) sud nije cijenio u smislu odredbi člana 281. ZKP BiH. Apelant, je izrazio sumnju da je Tužilaštvo «nagodbama» sa ostalim optuženim kao saučesnicima trgovalo nedopušteno u cilju stvaranja dokaza protiv njega. Apelant, je izrazio sumnju «da je to sve učinjeno i u sprezi sa Vijećem suda BiH, indicira i činjenica da je u donošenju presuda po nagodbi učestvovala predsjednica vijeća Suda BiH koje je donijelo prvostepenu presudu sudija M.S., a to sve upućuje na zaključak da su se na taj način fabrikovali dokazi formalne istine u daljnjem postupku protiv njega». Također, navodi da su presude o nagodbama sa saučesnicima donesene nakon «izdvajanja» postupka protiv ostalih optuženih, te suprotno odredbi člana 25 ZKP BiH o vođenju jedinstvenog postupka protiv saučesnika, a nakon proteka vremena od godinu dana. Nadalje, navodi da je primjena materijalnog prava izvršena protivno članu 7. Evropske konvencije. Na kraju apelant osporava zakonitost cjelokupnog krivičnog postupka, i žali se i na izrečenu mjeru oduzimanja imovinske koristi.

8. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelant obrazlaže time da bi se upućivanjem na izdržavanjem kazne zatvora po presudi suda BiH prije konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji nastavilo kršenje njegovih prava sa nesagledivim posljedicama, što bi dovelo do nastanka štete koja se ne bi mogla nadoknaditi, niti na drugi način spriječiti. Apelant, je zatražio da Ustavni sud odluku o apelaciji donese na javnoj sjednici.

9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud smatra nespornim postojanje interesa osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u njegovu korist riješi zahtjev za privremenu mjeru s obzirom na specifičnost okolnosti u kojima se nalazi ili će se naći osoba lišena slobode, a posebno uzimajući u obzir druga ljudska prava koja mogu biti dovedena u pitanju u takvom kontekstu. Međutim, kao argument za donošenje privremene mjere, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o povredi ljudskih prava. Ustavni sud je, u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

11. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, kao što je već rečeno u prethodnom stavu ove odluke, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.

12. U konkretnom slučaju, apelant zahtjev za donošenje privremene mjere temelji na tvrdnji da bi njegovim odlaskom na izdržavanje kazne zatvora za njega nastale neotklonjivo štetne posljedice. U konkretnom slučaju apelant, Ustavnom sudu, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nije dostavio argumente i dokaze koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru. U vezi s postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere, Ustavni sud ukazuje da Zakon Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera («Službeni glasnik BiH» br. 13/05, 53/07, 97/07, 37/09 i 12/10 u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju krivičnih sancija) propisuje u kojim slučajevima izvršenje kazne zatvora može biti odgođeno, te proceduru i organ koji će o takvom zahtjevu odlučiti (čl. 118-120. navedenog Zakona). Apelant, međutim, nije ničim ukazao da je mogućnosti koje mu ostavlja Zakon o izvršenju krivičnih sankcija iscrpio ili da se sa zahtjevom za odlaganje izvršenja kazne obratio nadležnom organu.

13. Osim toga, uvažavajući kao nesporno da izdržavanje kazne zatvora za apelanta predstavlja izuzetno tešku situaciju, Ustavnom sudu, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni argumenti i dokazi koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremnu mjeru.

14. Imajući u vidu odredbe člana 77. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da odbije zahtjev za usvajanje privremene mjere, pa je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3013/10 (Zijad Poljo) | Sudska praksa | Aktio