Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3100/07 (M. D. i S. D.)

Odluka donesena 24. 09. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Tudor Pantiru, Constance Grewe

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3100/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić, Constance Grewe i Seada Palavrić, sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 3100/07, rješavajući apelaciju Merside Došlo i Suada Došle, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Merside Došlo i Suada Došle podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 50 Mal 000356 07 Gž od 19. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mersida Došlo i Suad Došlo (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Goražda, podnijeli su 19. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 50 Mal 000356 07 Gž od 19. septembra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 Mal 000356 07 Mal od 10. avgusta 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev „Goraždestan“ d.o.o. Goražde (u daljnjem tekstu: tužitelj) da se apelanti obavežu da na ime naknade za održavanje zajedničkih dijelova zgrade i upravljanje zgradom isplate iznos od 254,40 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Istom presudom je usvojen protivtužbeni zahtjev apelanata, te je ugovor o održavanju zajedničkih dijelova zgrade i upravljanje zgradom broj 165-13/04 od 14. decembra 2004. godine proglašen ništavim, a tužitelj je obavezan da apelantima isplati troškove postupka u iznosu od 7,60 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da su apelanti etažni vlasnici stana površine od 106 m2, te suvlasnici zajedničkih dijelova zgrade koja se nalazi u Goraždu u ulici Murisa Dučića broj 1 (u daljnjem tekstu: predmetna zgrada), a koja je kod tužioca kao upravitelja primljena za redovno održavanje i upravljanje zajedničkim djelovima zgrade. Također, Općinski sud je naveo da među strankama nije bilo sporno da apelanti nisu isplatili tužitelju nakandu za održavanje zajedničkih dijelova zgrade i upravljanje zgradom za cijelu 2006. godinu u ukupnom iznosu od 254,40 KM. Nadalje, Općinski sud je naveo da je tužitelj pravni osnov tužbenog zahtjeva i obavezu tuženih temeljio na ugovoru o održavanju zajedničkih dijelova zgrade i upravljanju zgradom broj 165-13/04 od 14. decembra 2004. godine (u daljnjem tekstu sporni ugovor), koji je tužitelj kao upravitelj zaključio sa predsjednikom kućnog savjeta zgrade u kojoj se nalazi stan apelanata.

3. Općinski sud je naveo da su apelanti u toku postupka osporili valjanost spornog ugovora tvrdnjom da je ugovor zaključio H. H. koji nije predsjednik kućnog savjeta niti je ovlašten za potpisivanje navedenog ugovora, te da su apelanti naglasili da etažni vlasnici stanova u predmetnoj zgradi nisu izabrali tužitelja za upravitelja predmetne zgrade.. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da su apelanti istakli protivtužbeni zahtjev da se sporni ugovor proglasi ništavim u smislu odredaba 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje, Općinski sud je obrazložio da je nakon provedenih dokaza (uvida u sporni ugovor i druge materijalne dokaze, te saslušanja svjedoka H.H.) utvrdio da sporni ugovor nije zaključen u skladu sa odredbama čl. 12-32. Zakona o održavanju zajedničkih dijelova zgrada i o upravljanju zgradama („Službene novine“ BPK-a Goražde broj 15/01 u daljnjem tekstu: Zakon o održavanju), te da je H. H. „neovlašteno“ zaključio sporni ugovor, jer nije bio predsjednik kućnog savjeta predmetne zgrade. Shodno navedenom, Općinski sud je zaključio da je sporni ugovor ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO. Nadalje, cijeneći da je sporni ugovor ništav, Općinski sud je zaključio da ne postoji pravni osnov za isplatu naknade koja se zahtijeva od apelanata, te je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Kantonalni sud je, presudom broj 50 Mal 000356 07 Gž od 19. septembra 2007. godine, uvažio žalbu tužitelja i prvostepenu presudu preinačio tako što je u stavu I izreke presude obavezao apelante da tužitelju na ime naknade za održavanje zajedničkih dijelova zgrade i upravljanje zgradom isplate iznos od 254,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U stavu II izreke presude, odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanata da se sporni ugovor proglasi ništavim. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je pogrešen zaključak prvostepenog suda da je sporni ugovor ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO zbog toga što je potpisan od strane neovlaštenog lica. S tim u vezi, cijeneći nesporno utvrđenu činjenicu da potpisnik spornog ugovora H. H. nije u vrijeme zaključenja ugovora bio ovlašten od strane etažnih vlasnika zgrade na zaključenje spornog ugovora, a budući da potpisnik takvog ugovora ima svojstvo zastupnika (punomoćnika) u smislu odredbe člana 84. ZOO, Kantonalni sud je naveo da zaključenje ugovora na navedeni način čini ugovor pobojnim (rušljivim) u smislu odredbe člana 111 ZOO, a ne ništavim u smislu odredbe člana 103. ZOO. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su odredbom člana 117. ZOO propisani rokovi za podnošenje tužbe za poništenje pobojnih ugovora (subjektivni rok od 1 godine i objektivni rok od 3 godine). S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su apelanti znali da je sporni ugovor zaključen 14.decembra 2004. godine a da su zahtjev za poništenje istog istakli tek u protivtužbi od 9. aprila 2007. godine, Kantonalni sud je zaključio da je u smislu odredbe člana 117. stav 1. ZOO protekao subjektivni rok od jedne godine u kome su apelanti mogli zahtijevati poništenje spornog ugovora u smislu odredbe člana 111. ZOO, te je protivtužbeni zahtjev apelanata odbio kao neosnovan.

5. Kantonalni sud je, nadalje, naglasio da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je u toku postupka bilo sporno da li apelanti imaju obavezu plaćanja naknade za održavanje zajedničkih dijelova zgrade i po kojem pravnom osnovu. Naglašeno je da je obaveza apelanata za plaćanje navedene naknade utvrđena odredbom člana 18. Zakona o održavanju. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da iz navedene odredbe etažnim vlasnicima stanova proizlazi obaveza plaćanja naknade za održavanje zajedničkih dijelova zgrade. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da na tu obavezu nema uticaja činjenica da li etažni vlasnici imaju zaključen ugovor o održavanju zajedničkih dijelova zgrade u smislu odredaba člana 15. navedenog zakona. Naime, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana

15. Zakona o održavanju, utvrđena obaveza etažnim vlasnicima da izaberu svog upravitelja, te pravo etažnih vlasnika da sami donesu odluku ko će biti upravitelj, a ako to pravo ne iskoriste navedenim zakonom je ustanovljeno da se po automatizmu određuje prinudni upravitelj te obaveza da se njemu plaća naknada u toj situaciji. Naglašavajući da iz Zakona o održavanju proizlazi obaveza apelanata kao etažnih vlasnika stana na plaćanje naknade za održavanje zajedničkih dijelova zgrade, Kantonalni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, te obavezao apelante da plate utvrđeni iznos na ime te naknade.

6. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vide u tome jer smatraju da je osporena presuda utemeljena na proizvoljnoj primjeni Zakona o održavanju, budući da je po njihovom mišljenju članom 18. navedenog zakona „propisano da Vlada kantona svojom odlukom određuje cijenu za održavanje zajedničkih dijelova i uređaja u zgradama, a da se pritome vlasnici stanova uopće ne pitaju nego moraju plaćati cijenu koju odredi Vlada kantona“. S obzirom da su oni etažni vlasnici predmetnog stana, apelanti smatraju da „niko nema pravo vlasniku stvari određivati po kojoj cijeni će on održavati svoju stvar, a pogotovo sa kojim privatnim preduzećem će sklapati poslove održavanja stvari“. S obzirom na tu činjenicu apelanti smatraju da je Zakon o održavanju „neustavan“, te da ih primjenom odredaba navedenog zakona Kantonalni sud nije mogao obavezati na plaćanje naknade za održavanje sporne zgrade. Apelanti problematiziraju primjenu materijalnog prava od strane Kantonalnog suda te smatraju da je sporni ugovor ništav u smislu odredaba člana 103. ZOO a ne rušljiv (pobojan) prema odredbama člana 111. navedenog zakona.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje i imovinu koji se odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Osim toga, Ustavni sud je mišljenja da apelanti nisu potkrijepili svoje tvrdnje o „neustavnosti“ odnosno kvalitetu Zakona o održavanju, u odnosu na njihov konkretan slučaj, validnim dokazima da bi ovo pitanje trebalo razmotriti u meritumu. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3100/07 (M. D. i S. D.) | Sudska praksa | Aktio