Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-839/10 (L. K.)
Odluka donesena 24. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izbori
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Tudor Pantiru, Constance Grewe
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-839/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić, Constance Grewe i Seada Palavrić, sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 839/10, rješavajući apelaciju L. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao neosnovana apelacija L. K. podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj SIž-18/09 od 23. decembra 2009. godine i Odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 05-2-07-8-236/09 od 22. oktobra 2009. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija L. K. podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Uvl-25/10 od 26. februara 2010. godine, Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj SIž-18/09 od 23. decembra 2009. godine i Odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 05-2-07-8-236/09 od 22. oktobra 2009. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. L. K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 8. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Uvl-25/10 od 26. februara 2010. godine, Rješenja Suda BiH broj SIž-18/09 od 23. decembra 2009. godine i Odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine (u daljnje m tekstu: CIK) broj 05-2-07-8-236/09 od 22. oktobra 2009. godine. Apelantica je tražila da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom će spriječiti izvršenje Odluke CIK-a broj 05-2-07-8-236/09 od 22. oktobra 2009. godine do donošenja odluke Ustavnog suda.
2. Rješenjem CIK-a broj 05-2-07-8-236/07 od 22. oktobra 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Suda BiH broj SIž-18/09 od 23. decembra 2009. godine, utvrđeno je da je apelantica od 3. decembra 2008. godine obavljala funkciju vijećnika u Općinskom vijeću Centar Sarajevo i od 29. januara 2009. godine funkciju vijećnika u Gradskom vijeću Grada Sarajeva, te da je istovremeno obavljala funkciju ovlaštenog lica, tj. direktora preduzeća «Oslobođenje» d.d. Sarajevo, koje je sklopilo ugovore vrijednosti veće od 5.000,00 KM godišnje sa organima koji se finansiraju iz budžeta na bilo kojem nivou vlasti. Time je apelantica, kako je navedeno u rješenju, izvršila povredu odredaba člana 6. stav 2. Zakona o sukobu interesa u organima vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o sukobu interesa). Primjenom člana 16. stav 1. navedenog zakona, CIK je apelantici izrekao sankcije nepodobnosti za kandidiranje za bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nosioca izvršne funkcije ili savjetnika u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja, tj. od 22. oktobra 2009. godine, odnosno od dana donošenja rješenja, i novčanu kaznu u iznosu od 3.000,00 KM, koju je dužna uplatiti u roku od 30 dana od dana izvršnosti rješenja na depozitni račun Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine.
3. U obrazloženju rješenja CIK-a navedeno je da se predmetni postupak vodio zbog povrede odredaba člana 6. stav 2. Zakona o sukobu interesa. U konkretnom slučaju CIK je nakon izvedenih dokaza, uvida u službenu bazu podataka CIK-a, apelanticinu izjavu od 8. juna 2009. godine, kao i uvidom u materijalnu dokumentaciju o poslovanju preduzeća «Oslobođenje» d.d. Sarajevo sa organima koji se finansiraju iz budžeta na svim nivoima vlasti, nesporno utvrdio da je apelantica imala status vijećnika i u općinskom i u gradskom vijeću, tj. da je imala status izabranog dužnosnika iz člana 3. stav 1. tačka e) 3. Zakona o sukobu interesa, da je obavljala funkciju ovlaštene osobe, direktora u privatnom preduzeću «Oslobođenje» d.d. Sarajevo, a da je navedeno preduzeće sklapalo ugovore u vrijednosti većoj od 5.000,00 KM godišnje sa organima koji se finansiraju iz budžeta bilo kojeg nivoa vlasti. Prema tome, CIK je zaključio da su kumulativno ispunjeni svi zakonski uvjeti za utvrđivanje apelanticine odgovornosti zbog povrede odredbe člana 6. stav 2. Zakona o sukobu interesa, dok je u odnosu na vrstu i visinu sankcije apelantici izrečena sankcija iz člana 16. stav 1. istog zakona - nepodobnost kandidiranja za bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nosioca izvršnih funkcija ili savjetnika u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja i novčana kazna. Apelantici je sankcija određena u odnosu na vremenski period u kojem se apelantica nalazila u sukobu interesa, visinu sredstava koja su ostvarena poslovanjem privatnog preduzeća preko zakonskog utvrđenog maksimuma, kao i u odnosu na apelanticine lične i imovinske prilike. Kao otežavajuću okolnost CIK je istakao činjenicu da apelantica do dana donošenja predmetnog rješenja nije otklonila postojeći sukob interesa.
4. U obrazloženju Rješenja Suda BiH broj SIž-10/09 od 14. oktobra 2009. godine navedeno je da je apelantica u žalbi ukazala na to da su joj osporenim rješenjem povrijeđena prava zagarantirana Ustavom Federacije BiH i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i odredbe Zakona o upravnom postupku i Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje, apelantica je u žalbi istakla da joj nisu dati na uvid dokazi pribavljeni nakon 1. marta 2009. godine, te da joj je onemogućeno učestvovanje u postupku. Sud BiH je naveo da žalba nije osnovana i da je na osnovu utvrđenih činjenica CIK objektivno zaključio da postoji sukob interesa, odnosno da je apelantica povrijedila odredbu člana 6. stav 2. Zakona o sukobu interesa, pa da joj je pravilnom primjenom člana 16. stav 1. Zakona o sukobu interesa izrekao sankciju.
5. Dalje, Sud BiH je naveo da je neprihvatljiv apelanticin stav da je osporeno rješenje zasnovano na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i to Zakona o sukobu interesa i ZOO-a. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da sukob interesa postoji kada izabrani dužnosnik ima privatni interes koji utječe ili može utjecati na zakonitost, otvorenost, objektivnost i nepristranost u obavljanju javne funkcije. Budući da je utvrđeno da je «Oslobođenje» d.d. Sarajevo, čija je direktorica i ovlaštena osoba apelantica, sklapalo kupoprodajne ugovore sa organima koji se finansiraju iz budžeta na bilo kojem nivou vlasti, u takvim okolnostima, prema stavu Suda BiH, postoji opravdana sumnja da apelantica ne može obavljati javnu funkciju objektivno, nepristrano i otvoreno. Dalje, Sud BiH je istakao da za pravilnost zaključka o sukobu interesa u ovom slučaju nije relevantna apelanticina tvrdnja da lično nije zaključila, niti potpisala nijedan kupoprodajni ugovor.
6. Dalje, u odnosu na apelanticine navode u vezi sa tiražom lista «Oslobođenje», Sud BiH je utvrdio da je samo Gradska uprava Grada Sarajeva za objavljene oglase u 2009. godini platila 9.432,66 KM, za isporučeni dnevni list 1.940,99 KM, dok je u 2008. godini izvršila pretplatu u iznosu od 600, 00 KM. Budući da je apelantica obavljala funkciju vijećnika u Gradskom vijeću Grada Sarajeva, počevši od 29. januara 2009. godine, navedeni podaci o uplatama koje se odnose na 2009. godinu, prema stavu Suda BiH, upućuju na postojanje sukoba interesa koji može utjecati na zakonitost, otvorenost, objektivnost i nepristranost u obavljanju javne funkcije. Dalje, Sud BiH je zaključio da su u osporavanoj odluci pravilno primijenjene odredbe čl. 31. i 39. ZOO-a jer je utvrđeno da su u spornom periodu zaključeni kupoprodajni ugovori između dioničkog društva, čija je direktorica apelantica, i organa koji se finansiraju iz budžeta na različitim nivoima vlasti a čija je ukupna vrijednost veća od 5.000,00 KM godišnje, te da se odredba člana 35. ZOO-a, na koji upućuje apelantica, ne može odnositi na ovaj predmet. Također, Sud BiH je naveo da su ispunjeni zakonski uvjeti za donošenje osporenog rješenja jer se propisani maksimum od 5.000,00 KM ne odnosi samo na poslovanje sa pojedinačnim organom, kako tvrdi apelantica, već na ukupno poslovanje privatnog preduzeća sa svim organima zajedno u jednoj kalendarskoj godini. Prema stavu Suda BiH, tumačenje navedene odredbe, na način kako to čini apelantica, otvaralo bi mogućnost zloupotreba, pa se ne bi ostvarili svrha i cilj donošenja Zakona o sukobu interesa.
7. Sud BiH je naveo da su neosnovani apelanticini navodi o povredi prava iz Ustava Federacije BiH i Evropske konvencije jer je, prema stanju spisa, apelantici omogućeno saslušanje. Dalje, Sud BiH je naveo da je CIK dostavio podnesak sa detaljnim izjašnjenjem o povredama Zakona koje su joj stavljene na teret, o čemu je detaljno raspravljeno, a u obrazloženju osporene odluke navedeni su jasni razlozi zbog kojih CIK nije prihvatio apelanticine navode. Na osnovu svega navedenog, Sud BiH je, primjenom člana 81. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH (u daljnjem tekstu: ZUS), odbio apelanticinu žalbu.
8. Apelantica je protiv Rješenja Suda BiH broj SIž-18/09 podnijela zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Sud BiH je donio Rješenje broj Uvl-25/10 od 26. februara 2010. godine. Navedenim rješenjem Sud BiH je odbacio zahtjev kao nedopušten, na osnovu člana 52. stav 1. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine.
9. Apelantica se žali da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. U vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje apelantica ističe da nije imala pravičan postupak, te da su osporene odluke bazirane na dokazima o kojima se u toku postupka uopće nije izjašnjavala. Dalje, apelantica ukazuje na to da su osporene odluke donijete na osnovu «hipotetičke sumnje», te da razlozi navedeni u odlukama nisu zadovoljavajući sa aspekta brižljive i savjesne ocjene dokaza. Osim toga, apelantica ističe da je povrijeđen princip jednakosti strana u postupku i kontradiktornosti postupka. Apelantica osporava zaključak Odluke Suda BiH broj Uvl-25/10 u kojem se navodi da je njen zahtjev nedopušten, zbog toga što je Sud BiH pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelantica je navela povrede prava na imovinu i prava iz člana 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, ali se nije izjasnila u čemu se te povrede ogledaju.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom. Dopustivost prima facie
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu, neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je očigledno neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud primjećuje da se apelantica žali na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud primjećuje da, osim formalnog navođenja ovog prava, apelantica nije ničim ukazala na šta se konkretno povreda odnosi i u čemu se sastoji. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, a koje bi trebalo meritorno razmotriti, pa zaključuje da su apelanticini navodi o povredi ovih prava očigledno prima facie neosnovani.
Dopustivost ratione materiae
13. Dalje, apelantica smatra da joj je osporenom Presudom Suda BiH broj Siž-18/09, kojom je odbijena njena tužba protiv odluke CIK-a, povrijeđeno pravo na pravično suđenje, koje je garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li su garancije predviđene navedenim članom primjenjive na predmetni postupak.
Ustavni sud je u predmetu broj AP 2418/06 već odlučivao o istim činjeničnim i pravim pitanjima i donio je odluku u kojoj je apelaciju podnesenu zbog istih razloga kao i u predmetnom slučaju odbacio kao nedopuštenu ratione materiae. Ustavni sud se, stoga, umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci poziva na obrazloženje i razloge date u Odluci broj AP 2418/06 od 18. decembra 2008. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud se pozvao na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj izborni sporovi koji se odnose na izabrane zvaničnike izlaze iz građanskih i krivičnih okvira člana 6. stav 1. Evropske konvencije (Pierre-Bloch protiv Francuske, presuda od 21. oktobra 1997. godine, Izvještaji 1997-VI).
14. Obrazloženje navedeno u Odluci Ustavnog suda broj AP 2418/06 od 18. decembra 2008. godine u cijelosti se odnosi i na ovu odluku. Prema tome, zbog istih razloga, Ustavni sud je zaključio da se radi o sporu koji je izvan okvira člana 6. Evropske konvencije, a član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u ovom slučaju ne pruža širi obim zaštite, te su apelanticini navodi u ovom dijelu inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Također, vezano za apelanticin navod da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje Odluke Suda BiH broj Uvl-25/10, a zbog odbacivanja njenog zahtjeva za preispitivanje Odluke Suda BiH broj SIž-18/09, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda kao i na svoju dosadašnju praksu u kojoj je utvrđeno da postupci u kojima se traži preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva ne predstavljaju efektivne pravne lijekove budući da u tim slučajevima postoji presuda kojom je pravosnažno okončan predmetni postupak o meritumu apelantovog zahtjeva, koja je dobila snagu res iudicata (vidi, mutatis mutandis, odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174), aplikacija broj E 10431/83 od 16. decembra 1983. godine, odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o zahtjevu za preispitivanje Presude Suda BiH broj Siž-18/09, kojom je pravosnažno okončan postupak, ne tiče odlučivanja o apelanticinim građanskim pravima i obavezama, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
16. Apelantica se žali i na povredu prava iz člana 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da se članom 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima garantira pravičnost u proceduralno-pravnom postupanju (pravo na pravično suđenje, pravo pristupa sudu i podnošenja žalbe), a što je supstituirano u osnovnim principima i garancijama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu
6. Evropske konvencije. Imajući u vidu činjenicu da apelantica nije jasno navela u čemu vidi povredu Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, kao i zaključke Ustavnog suda u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ovaj navod.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelanticinog prijedloga za donošenje privremene mjere.
19. U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čine izjava potpredsjednice Valerije Galić o neslaganju u pogledu stava 1. izreke odluke i izdvojeno mišljenje sudije Mirsada Ćemana u skladu sa odlukom.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović Izdvojeno mišljenje Mirsada Ćemana, sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u predmetu broj AP 839/10
Na osnovu člana 41. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u skladu sa odlukom, izdvajam mišljenje u vezi sa dijelom obrazloženja odluke u predmetu broj AP 839/10 od 25. septembra 2010. godine.
Naime, Ustavni sud je u tački 17. obrazloženja, konstatujući da se apelantica žali i na povredu prava iz člana 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, ukazao na to «...da se članom 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima garantira pravičnost u proceduralno-pravnom postupanju (pravo na pravično suđenje, pravo pristupa sudu i podnošenja žalbe), a što je, kao što se navodi, supstituirano u osnovnim principima i garancijama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6. Evropske konvencije». Međutim, dalje se obrazlaže: «Imajući u vidu činjenicu da apelantica nije jasno navela u čemu vidi povredu Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, kao i zaključke Ustavnog suda u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ovaj navod».
Iako se, dakle, slažem sa dispozitivom odluke, smatram da apelanticin navod o povredi Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima nije potrebno razmatrati ne zato što apelantica: «...nije jasno navela u čemu vidi povredu Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima...», kako stoji u obrazloženju, nego zato i jedino što: «...uživanje ovih prava nije garantovano samostalno, već samo u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine - 'Nediskriminacija'». Naime, apelaciona nadležnost Ustavnog suda se odnosi na prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, ali, prema dosadašnjoj praksi, Ustavni sud ne razmatra eventualne povrede prava prema Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima (niti drugim dodatnim sporazumima o ljudskim pravima pobrojanim u Aneksu I na Ustav BiH) s obzirom na to da uživanje ovih prava nije garantovano samostalno, već samo u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine - «Nediskriminacija». S obzirom na navedeno, podržavajući stav da je apelacija i u dijelu koji se odnosi na navodnu povredu prava iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, bez pozivanja (i argumentacije) na diskriminaciju u vezi sa tim pravima, nedopuštena, zato što je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, smatram da je to trebalo izraziti kroz obrazloženje odluke ali dosljedno zasnovano na dosadašnjoj praksi Ustavnog suda, pogotovo zbog toga što usvojeno obrazloženje, bez obzira na dispozitiv, imajući u vidu pravna stajališta u Vijeću, prema mome razumijevanju, vodi odstupanju od dosadašnje prakse ovoga Suda, za koju držim da je ne treba mijenjati, ne samo povodom predmetne apelacije nego uopće. Pogotovo ne implicite i ne odlukom «prima facie», što bi postupno mogli biti stvarni efekti ovakvog obrazloženja (mada ne još uvijek i odlučenja). To je i razlog izdvajanja mišljenja, iako se, generalno, slažem sa odlučenjem.
Sudija Mirsad Ćeman