Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3364/10 (N. J.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3364/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 3364/10, rješavajući zahtjev Nebojše Janjića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Nebojše Janjića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Nebojša Janjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Dražen Zubak, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. avgusta 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republika Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 K 000195 10 Kž od 20. maja 2010. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 K 000 195 08 K od 7. decembra 2009. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Okružnog suda broj 14 0 K 000 195 08 K od 7. decembra 2009. godine apelant je oglašen krivim za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci. Takođe, apelant je oglašen krivim za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 1. KZ RS, pa mu je izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, s tim da se neće izvršiti ukoliko ne počini novo krivično djelo u roku od jedne godine od pravosnažnosti presude. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant neovlašteno nabavljao opojne droge, čije je držanje i promet zabranjen Zakonom o sprječavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga, te da je u ugostiteljskom objektu «IND» u Istočnom Sarajevu, koji je njegovo vlasništvo, opojnu drogu vagao i pakovao u manje paketiće, a zatim je prodavao lično ili preko zaposlenih lica u ugostiteljskom objektu. Takođe, Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant u ugostiteljskom objektu «IND» neovlašteno držao jednu ručnu bombu M-75, čije nabavljanje i držanje građanima nije dozvoljeno u smislu odredaba člana 7. Zakona o oružju i municiji.
3. Okružni sud je naveo da je navedeno činjenično stanje utvrdio na osnovu zapisnika o pretresu stana i drugih prostorija MUP-a RS broj 1-02/6-13/08 od 2. juna 2008. godine, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta MUP-a RS broj 13-02/6-11/08 od 2. juna 2008. godine, nalaza i mišljenja vještaka tehnološke struke, nalaza i mišljenja vještaka elektrotehničke struke, kao i iskaza saslušanih svjedoka u istrazi. Okružni sud je istakao da nije prihvatio izmijenjene iskaze saslušanih svjedoka na glavnoj raspravi, jer su, po mišljenju suda, njihovi iskazi koje su dali u istrazi istiniti, te potkrijepljeni tonskim zapisima telefonskih razgovora između apelanta i tih svjedoka. Odlučujući o vrsti i visini krivične sankcije, Okružni sud je naveo da je uzeo u obzir sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, pa je ocijenio da će izrečenim sankcijama postići opšta i posebna svrha kažnjavanja.
4. Odlučujući o žalbama okružnog tužioca i apelanta protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 14 0 K 000195 10 Kž od 20. maja 2010. godine kojom je apelantova žalba u cijelosti odbijena, a žalba okružnog tužioca djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je apelantu za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. KZ RS utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, a za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 1. KZ RS kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, te je primjenom odredaba člana 42. stav 2. tačka 2. KZ RS osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i 10 mjeseci. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelantovi navodi da je u toku istrage bio bez branioca 12 dana sami po sebi nisu dovoljni da bi se izveo zaključak o postojanju bilo koje od bitnih povreda odredaba krivičnog postupka u smislu člana 311. Zakona o krivičnom postupku. Naime, Vrhovni sud je istakao da je apelant u žalbi propustio da ukaže na koji način je takav propust organa koji vodi krivični postupak uticao na zakonitost pobijane presude. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da iz Naredbe CJB Istočno Sarajevo broj 13-02/6-01/08 od 2. juna 2008. godine proizlazi da su ovlaštena službena lica izvršila pretres apelantovih prostorija na osnovu usmene naredbe sudije za prethodni postupak. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da se postojanje naredbe za pretres može dokazivati samo na osnovu zapisnika, budući da bi to bilo suprotno principu slobodne ocjene dokaza prema kojem sud kod utvrđivanja postojanja, odnosno nepostojanja neke činjenice nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude dao valjane razloge zašto je prihvatio iskaze svjedoka koje su dali u istrazi, odnosno zašto nije prihvatio njihove izmijenje iskaze na glavnoj raspravi. Imajući u sve okolnosti predmetnog slučaja, apelantovu raniju osuđivanost, a posebno činjenicu da se protiv apelanta vodi krivični postupak za sticaj krivičnih djela, Vrhovni sud je zaključio da će se u konkretnom slučaju novoizrečenom jedinstvenom kaznom zatvora postići svrha kažnjavanja.
5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je 12 dana bio u pritvoru bez postavljenog branioca, te da mu je na taj način povrijeđeno pravo na odbranu. Nadalje, apelant navodi da je prvostepena presuda zasnovana na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama odredaba krivičnog postupka, te da se stoga radi o nezakonitim dokazima na kojima se ne može zasnovati sudska odluka u smislu člana 10. Zakona o krivičnom postupku. U vezi s tim, apelant navodi da je pretres njegovih prostorija izvršen na osnovu «navodne» usmene naredbe sudije za prethodni postupka, a da u predmetnom spisu ne postoji nijeda dokaz da je sudija za prethodni postupak izdala naredbu za pretres. Takođe, apelant navodi da iz zapisnika CJB Istočno Sarajevo o otvaranju, vizuelnom pregledu i vaganju privremeno oduzetih predmeta proizlazi da toj radnji nije prisustvovao sudija za prethodni postupak što je suprotno odredbama člana 135. Zakona o krivičnom postupku, kao i da su iskazi svjedoka dati u istrazi pod prinudom, te da se stoga radi o nezakonitim dokazima. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelant navodi da bi se upućivanjem na izdržavanje kazne zatvora «nastavilo kršenje njegovih prava, što bi dovelo do štete koja se ne bi mogla nadoknaditi, niti na drugi način spriječiti».
6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
8. U vezi s postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere, Ustavni sud podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12/10) reguliše postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora (čl. 69-71.). Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koju je imao na raspolaganju prema citiranim odredbama navedenog Zakona, niti je obrazožio zbog čega smatra da postoje razlozi koji bi opravdali ovakav njegov zahtjev.
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio zahtjev za donošenje privremene mjere, niti je ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost ovakve intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije ni koristio mogućnosti koje ima prema Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija. Naime, jedini argument koji apelant iznosi je to što smatra da njegovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje predstavljaju «dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere». Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović