Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3509/10 (N. M.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 294
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
Predmeti (1)
AP-3509/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Seada Palavrić i Valerija Galić, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-3509/10, rješavajući zahtjev Nihada Malićbegovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Nihada Malićbegovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Nihad Malićbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Alen Nakić advokat iz Sarajeva, podnio je, 16. augusta 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Kž-08-000053 od 14. januara 2010. godine i presude Općinskog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-K-07-000 942 od 27. novembra 2007. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio izvršenje presude Kantonalnog i Općinskog suda“ do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 065-0-K-07-000 942 od 27. novembra 2007. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Kž-08-000053 od 14. januara 2010. godine, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela prijevare iz člana 294. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05, u daljnjem tekstu KZFBiH), pa mu je sud uz primjenu navedene zakonske odredbe i člana 47. i 48. KZFBiH, u vezi sa članom 42., 50. stav 1. i 51. stav 1. tačka 6. KZFBiH izrekao novčanu kazna u iznosu od 1.000,00 KM, koju je apelant dužan platiti u roku od dva mjeseca, uz napomenu da ukoliko istu djelimično ili u cijelosti ne plati u predviđenom roku, sud će je zamjeniti kaznom zatvora, tako što će za svakih započetih a neplaćenih 50,00 KM odrediti jedan dan zatvora, s tim da zatvor u tom slučaju ne može biti duži od jedne godine. Sud je takođe na osnovu člana 212. stav
3. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u dajnjem tekstu: ZKP FBiH), obavezao apelanta da oštećenom Hypo-Alpe-Adria-Leasing d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: oštećeni) isplati novčani iznos od 2.000,00 KM, na ime naknade štete.
3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je sud postupajući po optužnici Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu. tužilaštvo) broj KTP-290/06 od 9. maja 2007. godine, koju je ovaj sud potvrdio 14. maja 2007. godine, i nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant 15. juna 2006. godine u Sarajevu, u svojstvu uposlenika oštećenog, doveo u zabludu klijenta oštećenog Žubi Edmunda, navodeći ga da vjeruje da je sa oštećenim zaključio ugovor o kupoprodaji vozila marke Mini Cooper (u daljnjem tekstu: sporno vozilo) i od istog je, u naselju Alipašino polje, na ime kapare uzeo 2.000,00 KM. Na insistiranje Žubi Edmunda apelant mu je, sljedećeg dana, faxom poslao potvrdu o davanju kapare, a primljeni novac nije razdužio nego je isti zadržao za sebe oštetivši tako oštećenog za nevedeni iznos, pa je oglašen krivim da je navedenim radnjama počinio krivično djelo prijevare iz člana 294. stav 1. KZ FBiH, zbog čega je osuđen na novčanu kaznu pobliže definisanu izrekom ove presude. Sud je apelanta takođe obavezao da oštećenom isplati iznos od 2.000,00 KM, na ime naknade štete. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivičnopravne sankcije sud je imao u vidu okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, vrstu djela, stepen krivične odgovornosti apelanta, činjenicu da do sada nije osuđivan. Sud je takođe cijenio da na strani apelanta nema posebnih otežavajućih okolnosti, pa je stekao ubjeđenje da je djelo učinjeno pod takvim olakšavajućim okolnostima da je dovoljno u konkretnom slučaju izreći novčanu kaznu, smatrajući da će se na apelanta ovom vrstom i visinom krivične sankcije utjecati da više ne vrši krivična djela, čime bi se postigla svrha iz člana 42. KZ FBiH.
4. Okružni sud je naveo da je apelant protiv prvostepene presude izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o krivičnoj sankciji. Odbijena je kao neosnovana žalba apelanta da je prvostepeni sud počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka jer je protivno odredbi člana 289. stav 2. i 3. ZKP FBiH dozvolio tužilaštvu da izvede dokaze, i u spis kao dokaz uloži neovjerenu fotokopiju isprave označene kao dopis oštećenog. Okružni sud je utvrdio da je tužilaštvo sudu u toku postupka predalo dokaz optužbe koji su u fotokopiji ali koji su potvrđeni pečatom oštećenog, i da je u popratnom aktu oštečenog broj 10007/07 od 20. marta 2007. godine navedeno da dostavlja dokaze protiv apelanta i da su ti dokazi ovjereni njegovim pečatom-pečatom oštećenog. Prvostepeni sud je navedene dokaze prihvatio kao zakonite na temelju odredbe člana 289. stav 3. ZKP FBiH kojom je propisano da se izuzetno od stava 2. ovog člana kao dokaz može koristiti i kopija koja je potvrđena kao neizmjenjena u odnosu na original, pa je stoga po ocjeni drugostepenog suda Općinski sud pravilno postupio kada je u smislu navedene odredbe zakona prihvatio dokaze optužbe u kopiji koji su potvrđeni kao neizmjenjeni u odnosu na original, jer su ovjereni pečatom oštećenog. Dalje, Kantonalni sud je odbio kao neosnovanu žalbu apelanta da je izreka pobijane presude nerazumljiva, da je proturječna razlozima odnosno izvedenim dokazima. Suprotno navodima apelanta, Kantonalni sud je zaključio, da iz činjeničnog opisa krivičnog djela kako u izreci tako i u obrazloženju pobijane presude u pogledu svih odlučnih činjenica u odnosu na način izvršenja predmetnog krivičnog djela, u odnosu na objektivni i subjektivni odnos apelanta prema krivičnom djelu koje mu je stavljeno na teret kao i u odnosu na proizašle posljedice izvršenjem predmetnog krivičnog djela, proizilazi da je prvostepeni sud u pobijanoj presudu dao određene, jasne razloge koji definiraju apelanta kao počinitelja navedenog krivičnog djela. Za razliku od navoda apelanta ovaj sud isto tako nalazi da je prvostepeni sud u pobijanoj presudi iscrpno, potpuno i pravilno cijenio iskaze saslušanih svjedoka, kao i ostale izvedene dokaze, posebno materijalne dokaze iz spisa predmeta, koje je cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi sa drugim dokazima, pa je na takvoj ocjeni dokaza donesen zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Radi svega navedenog Kantonalni sud smatra da u pobijanoj presudi nisu izostali razlozi o odlučnim čijenicama, niti je izreka presude u suprotnosti sa razlozima iste. U vezi navoda apelanta u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer smatra da se presuda prvostepenog suda temelji isključivo na iskazu svedoka Žubi Edmunda, iskazu uposlenice oštećenog Emine Adembegović, i na temelju materijalnih dokaza iz spisa predmeta, Kantonalni sud je zaključio da iskaz Žubi Edmunda po ocjeni suda ničim nije doveden u sumnju i isti svjedok je u cijelosti opisao cijeli događaj: Sud je doveo u vezu iskaz apelanta sa iskazom uposlenice oštećenog Emine Adembegović, koja je kod oštećenog raspoređena na poslovima voditelja pravnog odjela, koja je u svom iskazu istakla da apelant radi na poslovima diplomiranog pravnika, na naplati potraživanja, na zastupanju oštećenog, te na izradi nacrta ugovora pa i ugovora o kupoprodaji, ali da apelant nije imao pravo uzimati kaparu, niti joj je poznat jedan takav slučaj, budući da se sve uplate i isplate vrše preko računa tako da uposlenici nemaju kontakt sa novcem. Čak je istakla da oštećeni ne posjeduje niti blagajnu gdje se može primati novac, baš iz razloga što se sva plaćanja obavljaju isključivo na šalteru nekih od banaka ili pošte. Takođe je navela da joj je svjedok Žubi Edmund došao i rekao da je dao kaparu za sporno vozilo i tražio da mu se kapara vrati, pa joj je s tim u vezi pokazao potvrdu o prijemu kapare koju mu je apelant dao 16. juna 2006. godine na kojoj je bio pečat oštećenog, i da je na potvrdi prepoznala potpis apelanta. Prema tome, Kantonalni sud nalazi da je prvostepeni sud na pouzdan način utvrdio da je apelant na način opisan kao u izreci presude počinio krivično djelo za koje je oglašen krivim. Takođe, ispitujući prvostepenu presudu u odluci o kazni, ovaj sud nalazi da je i ovaj žalbeni prigovor apelanta neosnovan, jer je prvostepeni sud cijenio sve olakšavajuće okolnosti koje su se stekle na strani apelanta te da izrečena kazna nije prestrogo odmjerena.
5. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da se pobijane presude temelje na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je došlo do bitnih pvreda odredaba krivičnog postupka. Smatra da je sud protivno odredbi člana 289. stav 2. i 3. ZKP FBiH dozvolio tužilaštvu da izvede dokaze i u spis uloži kao dokaz neovjerenu fotokopiju isprave označene kao dopis oštećenog. Dalje navodi da sud nije izveo niti jedan dokaz kojim bi dokazao da se na potvrdi o davanju kapare od 16. juna 2006. godine nalazi njegov potpis. Što se tiče dopisa oštećenog sudu broj 1007/07 od 20. marta 2007. godine tvrdi da je sud isti dokaz uložio u spis, i sa kojim dokazom su on i njegov branitelj bili upoznati tek na pretresnom ročištu od 21. novembra 2007. godine. Apelant takođe smatra da je pobijana presude nerazumljiva jer postoji proturiječnost izreke i obrazloženja pobijane presude, odnosno razloga o odlučnim činjenicama, jer ne sadrži jasnu naznaku radnji iz čijeg opisa bi se dalo zaključiti da su te radnje bile podobne da se kod svjedoka Žubi Edmunda stvori zabluda, da je sa oštećenim zaključio ugovor o kupoprodaji spornog vozila.
6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
8. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U konkretnom slučaju, apelant smatra da njegovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nije ponudio Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
9. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović