Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2435/10 (A. A.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Ponavljanje postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2435/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudija Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 2435/10, rješavajući apelaciju Ante Anića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ante Anića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-002024 od 18. februara 2010. godine, rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Gvlž-09-000 001 od 9 . jula 2009. godine i rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj

006-0-Gvl-08-000 006 od 16. decembra 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Anto Anić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dolca, Općina Novi Travnik, podnio je 18. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-

Rev-09-002024 od 18. februara 2010. godine, rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gvlž-09-000 001 od 9. jula 2009. godine i rješenja Kantonalnog suda broj 006-0-Gvl-08-000 006 od 16. decembra 2008. godine.

2. Kantonalni sud je 16. decembra 2008. godine donio rješenje broj 006-0-Gvl-08-000 006 kojim je odbijen apelantov prijedlog za ponavljanje postupka koji je završen presudom Kantonalnog suda broj 4/04 od 20. septembra 2004. godine.

3. Kantonalni sud je 9. jula 2009. godine donio rješenje broj 006-0-Gvlž-09-000 001 kojim je odbačena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Kantonalnog suda broj 006-0-Gvl-08-000 006 od 16. decembra 2008. godine.

4. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je Ustavni sud 29. aprila 2009. godine donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-3013/06 kojom je, između ostalih, ukinuta i presuda Kantonalnog suda broj 4/04 od 20. septembra 2004. godine kojom je pravomoćno završen postupak u predmetu čije je ponavljanje apelant tražio svojim prijedlogom, a koji je odbijen osporenim rješenjem. Kantonalni sud je zaključio da je apelantov interes iznesen u prijedlogu za ponavljanje postupka, donošenje rješenja kojim se dozvoljava ponavljanje postupka i ukidanje odluke donesene u tom postupku, ostvaren. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 213. stav 3. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH», broj: 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da je žalba nedopuštena ako osoba koja je podnijela žalbu nema pravnog interesa za njeno podnošenje. Kantonalni sud je istakao da je u vrijeme podnošenja žalbe postojao apelantov pravni interes, ali kako je taj interes realiziran ukidanjem presude Kantonalnog suda broj 4/04 od 20. septembra 2004. godine, to je isti otpao, pa je Kantonalni sud apelantovu žalbu odbacio kao nedopuštenu.

5. Vrhovni sud je 18. februara 2010. godine donio rješenje broj 070-0-Rev-09-002024 kojim je odbijen apelantov zahtjev za reviziju izjavljenu protiv rješenja Kantonalnog suda broj 006-0-Gvlž-09-

000001 od 9. jula 2009. godine.

6. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da s obzirom da je odlukom Ustavnog suda broj AP-3013/06 od 29. aprila 2009.godine ukinuta presuda čije ponavljanje je tražio apelant prijedlogom za ponavljanje postupka, apelantova žalba na rješenje o odbijanju prijedloga za ponavljanje postupka je postala bezpredmetna, odnosno apelant podnošenje, pa je drugostepeni sud pravilno odlučio kada je apelantovu žalbu odbacio.

7. Apelant tvrdi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“

9. Ustavni sud zapaža da se apelant žali na odluke redovnih sudova kojima je odbačen njegov prijedlog za ponavljanje pravosnažno završenog postupka.

10. S tim u vezi, Ustavni sud će kao prvo utvrditi da li je u konkretnom slučaju primjenjiv član 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava, koji smatra da se ključno pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjljiv ili ne, sastoji u odgovoru na sljedeće pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenjljivim.

11. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava koju Ustavni sud podržava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-1887/06 od 6. marta 2007. godine dostupna na www.ustavnisud.ba), u konkretnom slučaju Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» procedure odlučivanja o dopustivosti prijedloga, bila odlučujuća za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza.

12. Ustavni sud podsjeća da se u predmetnom postupku utvrđivala procesna dopustivost prijedloga za ponavljanje pravosnažno završenog postupka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom postupku pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom, koji je donio osporeno rješenje, nije odlučivalo o bilo kakvom građanskom pravu ili obavezi apelanta, budući da je u postupku koji se osporava revizijom utvrđeno da je predmetni prijedlog bezpredmetan s obzirom da je Ustavni sud 29. aprila 2009. godine svojom odlukom broj AP-3013/06 ukinuo presudu čije ponavljanje je apelant tražio prijedlogom za ponavljanje postupka. Prema tome, ishod procedure u kojoj je donijeto pobijano rješenje nije bio odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelantica. Stoga, pitanje pravičnosti predmetnog postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

13. Apelant navodi da je zbog odbijanja prijedloga za ponavljanje postupka povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud ponovo ukazuje da apelant pobija odluke donesene u postupku po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, u kojem sudovi nisu mogli ulaziti u ocjenu zakonitosti odluka donesenih u pravosnažno okončanom parničnom postupku. Također, Ustavni sud je već zaključio da se postupak povodom prijedloga za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka nije ticao određivanja građanskih prava i obaveza apelanta, pa se stoga navodi u vezi sa povredom člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

14. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo i do povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede pravo na efektivan pravni lijek pred nacionalnim vlastima, svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju proizilazi da se navodi apelanta o kršenju ovog prava odnose na povredu prava na pravično suđenje.

15. Imajući u vidu da je Ustavni sud zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Nadalje, u vezi sa navodima apelanta o diskriminaciji, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, vidi presudu od 13. juna 1979., serija A, broj 31, stav 32). Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

17. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na diskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje. Imajući u vidu zaključak do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju pitanje diskriminacije u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije također ratione materiaeinkompatibilno sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2435/10 (A. A.) | Sudska praksa | Aktio