Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3303/10 (F. M.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3303/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudija Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-3303/10, rješavajući apelaciju Fikreta Mrkonje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fikreta Mrkonje podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000037 od 18. maja 2010. godine, rješenja Kantonalnog suda Sarajevo broj 009-0-Gž-08-004167 od 17.

septembra 2008. godine i rješenja Općinskog suda Sarajevo broj 065- 0-P-07-002972 od 11. aprila 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Fikret Mrkonja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jajca, kojeg zastupa Emina Zaćiragić, advokat iz Jajca podnio je 31. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000037 od 18. maja 2010. godine, rješenja Kantonalnog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08-004167 od 17. septembra 2008. godine i rješenja Općinskog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P- 07-002972 od 11. aprila 2008. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-P-07-002972 od 11. aprila 2008. godine sud se oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje u pravnoj stvari u kojoj je apelant tražio da se obaveže Federacija Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo za pitanje boraca i invalida (u daljnjem tekstu: tužena) da mu na ime izuzetnog materijalnog obezbjeđenja isplati iznos od 7.333 KM.

3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-004167 od 17. septembra 2008. godine odbijena je apelantova žalba protiv rješenja Općinskog suda i prvostepeno rješenje je potvrđeno. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je tokom postupka utvrdio da je prvostepeni sud utvrdio da je odredbama članova 92., 103. i 114. Preuzetog Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca („službeni list SFRJ“ br. 31/86, 44/89, 87/89, 20/90 i 42/90) koji je bio na snazi kada je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida, kao i odredbama članova 38., 50., 53., 63., 66. i 68. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 33/04, 56/05 i 70/07) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, regulisana nadležnost organa uprave za rješavanje o pravima iz navedenih zakona, konkretno o naknadi za invalidninu. Kantonalni sud je dalje istakao da je utvrdio da se apelantov tužbeni zahtjev odnosi na isplatu duga za iznos neusklađenih invalidnina, pa da u skladu s navedenim zakonima odlučivanje o utvrđivanju i obračunu visine naknade za invaliditet i druga apelantova prava ne spada u sudsku nadležnost, jer se radi o sporu pravima koja se uređuju po pravilima upravnog postupka, a sud nije nadležan obavezati organ uprave da donese odluku kojom će apelantu biti priznato pravo na invalidninu niti ga obavezati da mijenja postojeće odluke kojima je apelantu to pravo priznato, pa u skladu s navedenim sud ne može raspravljati ni o pitanju prava na imovinu proistekloiz potraživanja po osnovu invaliditeta. Na temelju navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada se oglasio nenadležnim za odlučivanje u konkretnom predmetu, zbog čega apelantovim žalbenim navodima nije moglo biti udovoljeno.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000037 od 18. maja 2010. godine odbačena je kao nedopuštena revizija koju je apelant podnio protiv rješenja Kantonalnog suda broj 009-0-Gž- 08-004167 od 17. septembra 2008. godine.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju Općinski sud se oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje u pravnoj stvari u kojoj je apelant tražio da se tužena obaveže da mu na ime izuzetnog materijalnog obezbjeđenja isplati iznos od 7.333 KM. Rješenjem Kantonalnog suda rješenje Općinskog suda je potvrđeno uz obrazloženje da se apelantov tužbeni zahtjev odnosi na isplatu duga za iznos neusklađenih invalidnina te da je u skladu s odrebama Preuzetog Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca i Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica rješavanje o pravima iz ovih zakona u isključivoj nadležnosti upravnih organa i nije sudska nadležnost. Budući da se apelant nije obratio upravnim organima nadležnim za rješavanje o njegovim pravima, proizlazi da apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.

9. Dakle, da bi se u postupku pred Ustavnim sudom, moglo raspravljati o povredi prava zaštićenih Ustavom, apelant se morao obratiti upravnim organima nadležnim za rješavanje o apelantovim pravima iz Preuzetog Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca i Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica tj. iscrpiti pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Kako apelant nije tako postupio, odnosno kako se apelant nije upravnim organima, niti je uspio opravdati ovaj svoj propust, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3303/10 (F. M.) | Sudska praksa | Aktio