Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3362/10 (B. N.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3362/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudija Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 3362/10, rješavajući apelaciju Bože Noge, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bože Noge podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 021923 09 Rev od 13. maja 2010. godine, rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 0021923 08 Gž od 19. marta 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 021923 06 P od 26. marta 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Božo Nogo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Ethem Veledar, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. avgusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 021923 09 Rev od 13. maja 2010. godine, rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 0021923 08 Gž od 19. marta 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 021923 06 P od 26. marta 2008. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 07 58 P 021923 06 P od 26. marta 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 P 0021923 08 Gž od 19. marta 2009. godine odbačena je apelantova tužba radi naknade štete izjavljena protiv «CESTE» d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužena).
3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je nakon uvida u spis utvrđeno da je 30. decembra 1991. godine Osnovni sud u Stocu donio presudu kojom je obavezao DP za održavanje i zaštitu puteva Mostar i Republički fond za održavanje puteva F BiH Sarajevo da solidarno apelantu naknade na ime štete iznos od 2.283.626,00 YU dinara sa odgovarajućom zateznom kamatom pa do isplate. Nadalje, da je navedena presuda postala pravosnažna 19. februara 1992. godine u odnosu na DP za održavanje i zaštitu puteva Mostar, nakon čega je apelant pokrenuo izvršni postupak pred Općinskim sudom I Mostar, temeljem kojeg rješenja o izvršenju je i apelantu isplaćen iznos od 585,20 KM. Općinski sud je naglasio budući da je postupak koji se vodio pod poslovnim brojem P-302/90 završio, to se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari u smislu člana 67. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
4. Vrhovni sud je 13. maja 2010. godine donio rješenje broj 58 0 P 021923 09 Rev kojim je odbio apelantov zahtjev za reviziju drugostepenog rješenja.
5. Uobrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je predmetni zahtjev apelanta u suštini zahtjev za naknadu štete zbog gubitka vrijednosti domaćeg novca za koju naknadu apelant nema uporište u članu 278. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a niti u drugoj zakonskoj odredbi. Po tumačenju ovog suda iz sadržaja odredbe člana 278. ZOO proizilazi da ta zakonska određenja imaju u vidu samo štetu koju je povjerilac već pretrpio do donošenja presude broj P-302/90 od 30. decembra 1991. godine. Ovo iz razloga što je tom presudom definitvno, trajano i cjelovito uređen sporni pravni odnos, pa kada je po zahtjevu apelanta kao oštećenog umjesto uspostave prijašnjeg stanja po članu 185. stav 1. ZOO dosuđena naknada u novcu po članu 185. stav 4. ZOO, pravo oštećenog nastavlja da egzistira i kao potpuno određena novčana tražbina iz koje on može crpiti samo pravo na zateznu kamatu, onako kako je presudom određeno, a nikako i pravo na revalorizaciju dosuđenog iznosa kako traži apelant. Nadalje, Vrhovni sud je naglasio da načelo monetarnog nominalizma isključuje odgovornost tuženog za gubitak vrijednosti domaćeg novca kroz vrijeme trajanja docnje u izvršenju, jer postojanje takve štete ne proizlazi iz same činjenice obezvrjeđenja novca. Vrhovni sud je naglasio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan iz navedenih razloga, a ne iz razloga koje navodi drugostepeni sud u pobijanom rješenju. Međutim, kako je pravni učinak odluke isti, to je ovaj sud reviziju kao neosnovanu odbio i drugostepeno rješenje potvrdio.
6. Apelant tvrdi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu utvrđeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
8. Ustavni sud zapaža da se apelant žali na odluke redovnih sudova kojima je odbačena njegova tužba radi naknade štete, jer se radi o presuđenoj stvari.
9. S tim u vezi, Ustavni sud će kao prvo utvrditi da li je u konkretnom slučaju primjenjiv član 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava, koji smatra da se ključno pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv ili ne, sastoji u odgovoru na sljedeće pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenljivim.
10. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava koju Ustavni sud podržava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-1887/06 od 6. marta 2007. godine dostupna na www.ustavnisud.ba), u konkretnom slučaju Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» procedure odlučivanja o dopustivosti tužbe, bila odlučujuća za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza.
11. Ustavni sud podsjeća da se u predmetnom postupku utvrđivala procesna dopustivost tužbe. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom postupku pred Općinskim, Kantonalnim i Vrhovnim sudom, koji su donijeli osporena rješenja, nije odlučivalo o bilo kakvom apelantovom građanskom pravu ili obavezi, budući da je u postupku koji se osporava žalbom utvrđeno da je predmetna tužba nedopustiva, jer je o istom pitanju koje je bilo predmet apelantovog tužbenog zahtjeva, već pravomoćno presuđeno. Prema tome, ishod procedure u kojoj je donijeto pobijano rješenje nije bio odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta. Stoga, pitanje pravičnosti predmetnog postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
12. Budući da je Ustavni sud već zaključio da se predmetni postupak nije ticao određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, s obzirom da je apelantova tužba odbačena kao nedopuštena, jer je o istom pitanju već pravosnažno presuđeno, slijedi da se, apelantovi navodi u vezi povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju također, odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović