Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3430/10 (M. H., A. L., H. P., A. M.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3430/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 3430/10, rješavajući apelaciju Mehmeda Hasića i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Hasić, Almira Lugonjića, Huseina Pire, Adila Meškića, Mirsada Hodžića, Jasmina Hasića, Safeta Lugonjića, Safeta Lugonjića, Muse Karabegovića, Hazima Džinalića, Fahrudina Hasanića, Suvada Čizmića, Mirsada Bavrka, Avdije Huskića, Hajrudina Bašića, Eniza Kruške, Samila Ogrića, Osmana Halilovića i Jasmina Odobašića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-001770 od 18.
maja 2010. godine i presude Kantonalnog suda Sarajevo broj 009-0- Gž-08-000503 od 16. juna 2009. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmed Hasić, Almir Lugonjić, Husein Piro, Adil Meškić, Mirsad Hodžić, Jasmin Hasić, Safet (Hasana) Lugonjić, Safet (Ređe) Lugonjić, Musa Karabegović, Hazim Džinalić, Fahrudin Hasanić, Suvad Čizmić, Mirsad Bavrk, Avdija Huskić, Hajrudin Bašić, Eniz Kruško, Samil Ogrić, Osman Halilović i Jasmin Odobašić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Edhem Mehinović advokat iz Tešnja, podnio 9. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-001770 od 18. maja 2010. godine i presude Kantonalnog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08-000503 od 16. juna 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-06- 003152 od 25. oktobra 2007. godine, obavezana je tužena Federacija Bosne i Hercegovine da apelantima isplati na ime plaća za januar i februar 2001. godine iznos od po 405,00 KM, na ime regresa za 1999. godinu iznos od po 377,98 KM, za 2000. godinu iznos od po 408,44 KM i za 2001. godinu iznos od po 433,80 KM sve sa zakonskim zateeznim kamatama počev od 14. juna 2006. godine pa do isplate.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-000503 od 16. juna 2009. godine, žalba tužene je usvojena i prvostepena presuda preinačena na način da je tužbeni zahtjev u cjelosti odbijen.
4. Vrhovni sud rješavajući po reviziji, donio je rješenje broj 070-0-Rev-09-001770 od 18. maja 2010. godine, kojim je odbacio reviziju apelanata. U obrazloženju navedenog rješenja, Vrhovni sud je naveo da prema članu 237. stav 2. važećeg Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 KM. Naime, u konkretnom slučaju kako su tužitelji u ovom sporu obični formalni suparničari i kako je procesni položaj svakog od njih samostalan to se pravo na izjavljivanje revizije cijeni odvojeno za svakog od njih. S obzirom na navedene odredbe zakona, proizilazi da je revizija tužitelja nedozvoljena kako po osnovu člana 237. stava 2. tako i stava 3. istog člana. Iz navedenih razloga, Vrhovni sud je reviziju kao nedopuštenu odbacio primjenom člana 247. ZPP-a.
5. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelanti moraju da dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelanti odlučuju o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Iz navoda apelacija i priloženih dokumenata proističe da su apelanti protiv osporene presude Kantonalnog suda izjavili reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-001770 od 18. maja 2010. godine, odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizlazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-000503 od 16. juna 2009. godine.
9. Ustavni sud nije smatrao da je potrebno utvrđivati tačan datum kada je apelantima dostavljena presuda Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-000503 od 16. juna 2009. godine, s obzirom na to da je Vrhovni sud odlučio po reviziji rješenjem broj 070-0-Rev-09-001770 od 18. maja 2010. godine, pa se podrazumijeva da su navedenu presudu Kantonalnog suda primili prije tog datuma. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 9. augusta 2010. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio pobijanu presudu Kantonalnog suda.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović