Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3591/10 (M. U.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3591/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 3591/10, rješavajući apelaciju Maria Udovičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Maria Udovičića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-002389 od 27. aprila 2010. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-001168 od 25. avgusta 2009. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Mario Udovičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Ivan Herceg, advokat iz Ljubuškog, podnio je 18. avgusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-002389 od 27. aprila 2010. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08-001168 od 25. avgusta 2009. godine.

2. Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je 21. decembra 2007. godine donio presudu broj 065-0-P-06-000697 kojom je Federacija Bosne i Hercegovine-Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) obavezana da apelantu isplati iznos od 2.310,44 KM i to na ime neisplaćenih plaća za mjesec januar i februar 2001. godine, naknadu za korištenje godišnjeg odmora za 2000. i 2001. godinu sa zakonskim zateznim kamatama, sve pobliže precizirano dispozitivom navedene presude.

3. Kantonalni sud je 25. avgusta 2009. godine donio presudu broj 009-0-Gž-08-001168 kojom je uvažena žalba tužene, prvostepena presuda preinačena tako da je apelant odbijen u cjelosti sa postavljenim tužbenim zahtjevom.

4. Vrhovni sud je 27. aprila 2010. godine donio rješenje broj 070-0-Rev-09-002389 kojom je odbačen kao nedopušten apelantov zahtjev za reviziju presude Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-

001168 od 25. avgusta 2009. godine. Vrhovni sud se u svom rješenju pozvao na odredbu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03, 73/05 i 19/06), prema kojoj revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. U svom obrazloženju Vrhovni sud je naveo da je vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude iznos od 2.310,44 KM, što ukazuje da imovinski cenzus kao kriterij uslova dozvoljenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP nije ostvaren. Na kraju, Vrhovni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene ni zakonske pretostavke iz člana 237. stav 3. Zakona o praničnom postupku.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu utvrđeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjnje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine.

8. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda broj broj 009-0-Gž-08-001168 od 25. avgusta 2009. godine izjavio revizuju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-002389 od 27. aprila 2010. godine odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. S toga proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Kantonalnog suda.

9. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantu dostavljena osporena presuda Kantonalnog suda, budući da je Vrhovni sud 27. aprila 2010. godine donio rješenje broj 070-0-Rev-09-002389 kojim je odbačen apelantov zahtjev za reviziju, pa se podrazumjeva da je osporenu presudu Kantonalnog suda apelant morao primiti prije tog datuma. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 18. avgusta 2010. godine proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Kantonalnog suda.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3591/10 (M. U.) | Sudska praksa | Aktio