Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-868/10 (A. A.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

  • Stanarsko pravo
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-868/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 868/10, rješavajući apelaciju Almira Ajdinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Almira Ajdinovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 001991 08 U od 8. janura 2010. godine, rješenja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo broj 27/02-23-3171/08 od 9. juna 2008. godine, rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/6-372-40006/99 od 7. aprila 2008. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/6-372-4006/99 od 14. maja 2004. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Almir Ajdinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Amir Šapčanin, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 001991 08 U od 8. janura 2010. godine, rješenja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-3171/08 od 9. juna 2008. godine, rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/6-

372-40006/99 od 7. aprila 2008. godine i rješenja Uprave broj 23/6-372-4006/99 od 14. maja 2004. godine.

2. Zaključkom Uprave broj 23/6-372-4006/99 od 21. maja 2003. godine obustavljen je postupak pokrenut po zahtjevu A.Č. za povrat u posjed stana u ulici Kemala Kapetanovića broj 34/1 u Sarajevu.

3. Rješenjem Uprave broj 23/6-372-4006/99 od 14. maja 2004. godine, koje je postalo pravomoćno dana 6. juna 2007. godine, dozvoljena je obnova postupka po prijedlogu A.Č. u predmetu vraćanja u posjed stana u ulici Kemala Kapetanovića broj 34/1 i poništen zaključak Uprave broj 23/6-

372-4006/99 od 21. maja 2003. godine. Tačkom I dispozitiva navedenog rješenja potvrđeno da je A.Č. nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, dok je tačkom II dispozitiva istog rješenja utvrđeno da imenovanom pripada pravo na vraćanje u posjed stana na navedenoj adresi, a da žalba ne odlaže izvršenje rješenja. A.Č. je od strane službenog lica prvostepenog organa uveden u posjed predmetnog stana 25. februara 2008. godine.

4. Federalno ministarstvo odbrane Zajednička komanda Vojske Federacije (u daljnjem tekstu: Komanda) je 28. decembra 2005. godine donijelo rješenje broj 27-18-17-34-9-2165-2/05 kojim je A.Č. dodjeljen na korišćenje stan u Sarajevu, ulica Azize Šaćirbegović broj 102.

5. Komanda je 28. decembra 2005. godine donijela rješenje broj 27-18-17-34-9-2278-1/05 kojim je apelantu dodjeljen na korišćenje stan u Sarajevu, ulica Kemala Kapetanovića broj 34.

6. Rješenjem Uprave broj 23/6-372-40006/99 od 7. aprila 2008. godine odbijen je apelantov prijedlog za oglašavanje ništavim rješenja Uprave broj 23/6-372-4006/99 od 14. maja 2004. godine.

7. U obrazloženju rješenja Uprava je navela da je apelant podnio prijedlog kojim je tražio da se sporno rješenje oglasi ništavim iz razloga što mu je rješenjem Komande, koje je pravosnažno danom donošenja, dodjeljen na korišćenje stan u Sarajevu, ulica Kemala Kapetanovića broj 34, a da je A.Č. pravosnažnim rješenjem Komande dodjeljen na korišćenje stan u Sarajevu, ulica Azize Šaćirbegović broj 102. Takođe, u obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant naglasio da je A.Č. dao više izjava kojima je pod punom odgovornošću izjavio da se odriče stana u Kemala Kapetanovića broj 34. Uprava je u obrazloženju rješenja istakla da je A.Č. 27. marta 2008. godine na zapisnik Službe za zajedničke poslove organa FBiH izjavio da povlači svoje ranije izjave, da se opredjeljuje za stan u ulici Kemala Kapetanovića broj 34, te da traži da mu se kao prijeratnom nosiocu stanarskog prava omogući otkup istog. Takođe, A.Č. je izjavio da stan u ulici Azize Šaćirbegović broj 102 vraća vlasniku stana na raspolaganje.

8. Ministarstvo je 9. juna 2008. godine donijelo rješenje broj 27/02-23-3171/08 kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Uprave broj 23/6-372-40006/99 od 7. aprila 2008. godine.

9. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je istaklo da je prvostepeni organ postupio pravilno i zakonito kada je donio ožalbeno rješenje, jer nije postojao ni jedan od pet taksativno propisanih razloga u članu 264. Zakona o upravnom postupku za oglašavanje ništavim rješenja Uprave broj 23/6- 372-4006/99 od 14.maja 2004.godine. Nadalje, Ministarstvo je navelo da apelantovi navodi izneseni u žalbi nisu od uticaja i nisu mogli dovesti do drugačijeg rješavanja ove upravne stvari, jer je pravosnažnim rješenjem Uprave broj 23/6-372-4006/99 od 14. maja 2004. godine utvrđeno da A.Č, kao nosiocu stanarskog prava na predmetnom stanu, po osnovu ugovora o korištenju stana broj: 40-

470/83 od 18. maja 1983. godine, pripada pravo na vraćanje stana na navedenoj adresi u posjed, ukoliko bude obnovljen, a imenovani je na osnovu tog rješenja 25. februara 2008. godine uveden u posjed predmetnog stana, što se vidi iz zapisnika Uprave za stambena pitanja koji je tom prilikom sastavljen i u kojem je konstatovano da je imenovani stan u ul. Azize Šaćirbegović broj 102. koristio kao alternativni smještaj. Što se tiče apelantovih navoda da je A.Č. dao neopozivu izjavu pod punom odgovornošću da se odriče stana u ul. Kemala Kapetanovića broj 34/1, isti nisu takođe od uticaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari, jer pomenuta izjava nije data pred organom uprave.

10. Kantonalni sud je 8. januara 2010. godine donio presudu broj 09 0 U 001991 08 U kojom je odbijena apelantova tužba izjavljena protiv rješenja Ministarstva broj 27/02-23-3171/08 od 9. juna 2008. godine.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naglasio da je 1. oktobra 1999. godine A.Č. podnio zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana nad kojim postoji stanarsko pravo, a u smislu člana 3. stav 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine F BiH" broj 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) prema kome nosilac stanarskog prava na stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva, kao što je utvrđeno članom 6. Zakona, koji su svoje stanove napustili između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998 godine, smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima i imaju pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Stan u Sarajevu u ulici Azize Šaćirbegović broj 102/2, po zahtjevu doratnog nosioca stanarskog prava na tom stanu, vraćen mu je u posjed a A.Č. je iseljen iz tog stana.

12. Apelant tvrdi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“

14. U pogledu apelantovih navoda o povredi njegovog prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69).

15. Apelant u postupku pred organima uprave i provedenom sudskom postupku pred Kantonalnim sudom nije uspio dokazati da je stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu u skladu s postojećim zakonskim propisima, pa se ne može pozivati na kršenje prva na imovinu koju nije stekao. Ustavni sud smatra da uvjerenje apelanata da će uspjeti sa ovakvim zahtjevom, iako je on suprotan zakonskim odredbama, ne predstavlja ni «legitimno očekivanje» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da «legitimno očekivanje» mora biti mnogo konkretnije od same nade u uspjeh i da mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nije pokazao da ima «ostvarivo potraživanje» koje bi predstavljalo «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi već citiranu odluku Gratzinger, stav 74 i Ustavni sud, odluka broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine), zbog čega njegovi navodi o kršenju prava na imovinu ne ulaze u okvir navedenog člana, već su ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Apelant dalje smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije. Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelantov “dom” u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99).

17. Član 8. Evropske konvencije štiti faktičku vezu između osobe i prostora koji koristi s namjerom življenja u njemu. Obzirom da apelant nije nikada ostvario faktičku vezu s predmetnim stanom s namjerom življenja u njemu, odnosno nije nikad ušao u posjed predmetnog stana i da je A.Č. kao prijeratni nosilac stanarskog prava uveden u posjed predmetnog stana 25. februara 2008. godine, proizilazi da apelant nije u faktičkom posjedu, tako ne uživa ni zaštitu prava na dom u odnosu na predmetni stan.

18. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan ne može smatrati apelantovim domom, te da član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju, pa samim tim apelant nije u mogućnosti tražiti zaštitu prava koja su zagarantovana članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije. S toga je apelacija u odnosu na II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-868/10 (A. A.) | Sudska praksa | Aktio