Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2015/08 (I. Š.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2015/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudija Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine u predmetu broj AP 2015/08, rješavajući apelaciju Ivana Šarca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivana Šarca podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-
000 058 od 16. maja 2008. godine, zbog toga što je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivan Šarac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 3. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 058 od 16. maja 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda Sokolac (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-60/04 od 4. oktobra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-560/04 od 14. oktobra 2005. godine, donesenoj povodom apelantove tužbe protiv Republike Srpske-Ministarstva unutrašnjih poslova Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena), odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio poništenje kao nezakonitih rješenja direktora policije tužene, broj 05/2-126-54/04 od 9. februara 2004. godine i broj 05/2-127-161 od 9. marta 2004. godine, kao i da se obaveže tužena da apelanta vrati na rad i isplati naknadu na ime izgubljenih plaća i drugih primanja u visini koju bi ostvario da je bio na radu počev od 9. februara 2004. godine do povratka na posao sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom odbije je apelantov zahtjev za određivanje sudske mjere obezbjeđenja.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant bio u radnom odnosu kod tužene na neodređeno vrijeme raspoređen na poslove i zadatke-komandira policijske stanice. Dalje je navedeno da je odlukom Visokog predstavnika za BiH od 9. februara 2004. godine apelant smijenjen sa položaja policijskog službenika u Istočnom Sarajevu uz zabranu obavljanja svake službene, izborne ili imenovane javne funkcije. Navedenom odlukom apelantu odmah prestaju sva prava na naknade, odnosno privilegije ili status koji proizilaze iz njegovog položaja policijskog službenika, zatim navedena odluka stupa na snagu odmah i neće zahtijevati preduzimanje dodatnih proceduralnih mjera, a apelant mora odmah napustiti svoju kancelariju. Na temelju navedene odluke Visokog predstavnika za BiH direktor policije tužene je donio rješenje broj 05/2-126-54/04 od 9. februara 2004. godine o prestanku radnog odnosa apelanta 9. februara 2004. godine. Prigovor apelanta protiv navedenog rješenja odbijen je kao neosnovan rješenjem direktora policije tužene broj 05/2-127-161 od 9. marta 2004. godine, donesenim na osnovu člana 11. stav 3. Zakona o unutrašnjim poslovima i člana 37. stav 3. Zakona o radnim odnosima u državnim organima.
4. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da je osporenim odlukama kojima je apelantu utvrđen prestanak radnog odnosa kod tužene, direktor policije postupio u skladu sa odlukom Visokog predstavnika za BiH koja je donesena 9. februara 2004. godine i objavljena u «Službenom glasniku RS» broj 18/04 od 26. februara 2004. godine i koja je obavezujuća za sve u BiH, a na temelju ovlaštenja koja Visoki predstavnik za BiH ima prema Opštem okvirnom sporazumu za mir u BiH (u daljnjem tekstu: Sporazum), odnosno prema članu V i članu II tačka 1.(d) Aneksa 10 Sporazuma i ostalim međunarodnim dokumentima proizašlim iz tog sporazuma. Osnovni sud je u obrazloženju također naveo da je kao razloge za smjenu apelanta Visoki predstavnik naveo da je apelant povezan sa nečuvenim kriminalnim aktivnostima koje ugrožavaju stabilnost i vladavinu prava, od kojih neke ili sve direktno ili indirektno obezbjeđuju materijalnu podršku i izdržavanje jednom od optuženih prema članu 19. Statuta Međunarodnog tribunala za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji odnosno Radovana Karadžića, te da apelant vrši opstrukciju mirovnog procesa i mora biti smijenjen sa javne funkcije.
5. U obrazloženju presude Okružnog suda je navedeno da se tužena pozvala na odredbe Sporazuma potpisanog 4. oktobra 2002. godine između Evropske unije i BiH o aktivnostima Policijske misije Evropske unije (EUPM) u BiH, a kojima je između ostalog predviđeno da Visoki predstavnik za BiH na preporuku EUPM-a može smijeniti sa dužnosti nepodobne policajce čiji se rad i ponašanje ne uklapa u dogovorene standarde. Imajući navedeno u vidu, te da je odlukom Visokog predstavnika apelant smijenjen sa položaja komandira policijske stanice to u konkretnom slučaju proizlazi da mu je oduzeto privremeno odobrenje –certifikat za rad u kom slučaju apelantu prestaje radni odnos kod tužene u smislu odredbe člana 76. stav 2. Zakona o unutrašnjim poslovima («Službeni glasnik RS» broj 48/03).
6. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio presudu broj 118-0-Rev-06-000 058 od 16. maja 2008. godine, kojom je odbio reviziju kao neosnovanu. U obrazloženju ove presude je navedeno da prema Aneksu 10 Sporazuma institucije i organi u BiH ne mogu vršiti kontrolu nad odlukama Visokog predstavnika donesenih prema njegovom međunarodnom mandatu, niti se može pokretati postupak pred sudom niti pred kojim drugim organom u vezi sa obavezama čije izvršenje iz njih proizlazi. Prema odredbi člana V Aneksa 10 odluke Visokog predstavnika su obavezujuće bez obzira na bilo koju suprotnu odredbu u bilo kojem zakonu ili bilo kojem pravnom aktu u BiH. Stoga je navedena odluka Visokog predstavnika obavezujuća i institucije i organi u BiH prema obavezi preuzetoj Sporazumom ne mogu preduzimati radnje kojima bi se spriječilo izvršenje obaveza koje proističu iz te odluke. Prema tome, kako je zaključio Vrhovni sud, odluke direktora policije tužene od 9. februara i 9. marta 2004. godine su po svojoj prirodi deklaratornog karaktera i faktički predstavljaju izvršenje obaveza koje proističu iz Odluke Visokog predstavnika od 9. februara 2004. godine.
7. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz čl. 6. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navedena prava odgovaraju pravima iz čl. II/3.e) i II/4.Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant je također naveo i povredu prava iz člana 10., člana 39. stav 4. i člana 48. stav 1. Ustava RS. Apelant navodi hronologiju postupka, smatrajući da su redovni sudovi pogrešno zaključili da je apelantu prestao radni odnos na temelju odluke Visokog predstavnika. Apelant smatra da je temeljem navedene odluke samo smijenjen sa posla koji je u tom momentu obavljao, ali u toj odluci nije rečeno da mu prestaje radni odnos. S toga apelant ističe da mu odlukom tužene nije mogao presati radni odnos već je trebao biti raspoređen na neko drugo radno mjesto u policiji koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima ili je mogao biti suspendiran dok se ne stvore uslovi za raspoređivanje na neko takvo mjesto, a što su redovni sudovi trebali utvrditi. Apelant također navodi da se u njegovom slučaju radi i o klasičnoj diskriminaciji jer su ga sudovi proglasili «nepodobnim», što je krajnje proizvoljan i paušalan navod.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 10. apelacija je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom;
9. U konkretnom slučaju, apelant povredu prava na pravično suđenje i prava na nediskriminaciju vidi u pogrešnoj primjeni Odluke Visokog predstavnika za BiH od strane redovnih sudova, koji su utvrdili da su zakonita rješenja tužene o prestanku radnog odnosa apelanta, koja su donesena na temelju navedene Odluke Visokog predstavnika za BiH.
10. Umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu dopustivosti predmetnih apelacionih navoda, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci Ustavnog suda broj AP-
680/07 od 13. maja 2009. godine (dostupna i na www.ustavnisud.ba ). Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci, s obzirom da su osporene odluke donesene isključivo na temelju odluke Visokog predstavnika, u odnosu na koje je Evropski sud zaključio da Bosna i Hercegovina nema odgovornost, zaključio da je apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Isti stav je Ustavni sud zauzeo i u ostalim sličnim odlukama (vidi AP-3879/08 od 15. aprila 2009. godine, AP-
1276/07 od 10. juna 2009. godine, AP-1424/07 od 16. jula 2009. godine, AP-3692/08 od 17. septembra 2009. godine, AP-1002/09 od 14. oktobra 2009. godine dostupne na www.ustavnisud.ba ).
11. Ustavni sud smatra da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP-680/07 od 13. maja 2009. godine u cijelosti odnose i na predmetni slučaj , pa zbog istih razloga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović