Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2236/08 (S. K.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2236/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudija Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine u predmetu broj AP 2236/08, rješavajući apelaciju Saše Kneževića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saše Kneževića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-06-000 862 od 18. juna 2008. godine, zbog toga što je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Saša Knežević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kojeg zastupa Predrag Radulović advokat iz Banja Luke, podnio je 21. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 862 od 18. juna 2008. godine.
2. Rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 05/2-126-91 od 31. januara 2003. godine, potvrđenim rješenjem tuženog isti broj od 18. marta 2003. godine, apelantu prestao radni odnos kod tuženog zbog neizdavanja certifikata za vršenje policijske dužnosti od strane komesara IPTF-a.
3. Apelant je pokrenuo parnični postupak pred Osnovni sudom u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) radi poništenja rješenja tuženog br. 05/2-126-91 od 31. januara 2003. godine i 18. marta 2003. godine, te vraćanja na posao.
4. Presudom Osnovnog suda broj RS-1150/03 od 17. decembra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-62/05 od 27. aprila 2006. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je predložio da se ponište kao nezakonita rješenja poslodavca broj 05/2-126-91 od 31. januara 2003. godine i broj 05/2-126-91 18. marta 2003. godine, kao i da se poslodavac obaveže da ga vrati na posao ili rasporedi na poslove i radne zadtke policajca u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
5. Obrazlažući presudu Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud dao valjane i odlučne razloge koje je u cjelosti prihvatio i ovaj sud. Takođe, taj sud je istakao da je sporno rješenje poslodavca o prestanku radnog odnosa apelantu deklaratorne prirode i kao takvo nije nezakonito, jer se njime samo formalnopravno utvrđuje prestanak radnog odnosa koji je već prestao oduzimanjem certifikata, odnosno Odlukom IPTF-a, koja je konačna i izvršna i koja ne podliježe preduzimanju dodatnih proceduralnih mjera.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 862 od 18. juna 2008. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanta podnesena protiv drugostepene presude Okružnog suda broj Ž-2/05 od 27. aprila 2006. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je konstatovao da su odluke nižestepenih sudova pravilne i zakonite. Vrhovni sud je istakao da je članom 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 18/99), propisano, da radniku, kome je u skladu sa sa odredbama ovog zakona, oduzet certifikat za rad, prestaje radni odnos. Obzirom na navedeno Vrhovni sud je zaključio da je osnov za prestanak radnog odnosa činjenica da apelant nije dobio certifikat za rad IPTF što je razlog za prestanka radnog odnosa apelanta iz naprijed navedene odredbe člana 14., pa su neosnovani prigovori apelanta koji pravilnosr pobijane odluke oporava činjenicom da odgovornost apelanta nije utvrđena u disciplinskom niti u krivčnom postupku.
7. Apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava i to pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i iz član 14. Evropske konvencije.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda glasi: „Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 10. apelacija je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom;“
9. U konkretnom slučaju apelant se žali na presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 862 od 18. juna 2008. godine, koja je donesena na osnovu akata komesara IPTF-a e, donesenih u okviru mandata Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini, te smatra da su mu tom odlukom povrijeđena ustavna prava i prava iz drugih međunarodnih instrumenata o ljudskim pravima. U vezi sa tim, Ustavni sud sud podsjeća da je je u predmetu AP-496/09 odlučivao o istom pravnom pitanju i donio odluku kojom je apelaciju podnesenu protiv odluka redovnih sudova donesenih na temelju akta komesara IPTF-a odbacio kao ratione personae inkopaktibilnu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, zaključivši da Bosna i Hercegovina nema odgovornost za odluku komesara IPTF-a, koju je donio u procesu certifikacije u skladu sa svojim ovlaštenjima iz Sporazuma, koji je 9. decembra 1998. godine potpisan između legalnih predstavnika Republike Srpske i predstavnika Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini.
10. Razlozi navedeni u odluci AP-496/09 od 11. februara 2010. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba ) u cjelosti se odnose i na ovu odluku, pa zbog istih razloga Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija ratione personae inkopaktibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović