Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2462/08 (Agrooprema d.o.o. Gradiška)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2462/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudija Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine u predmetu broj AP 2462/08, rješavajući apelaciju «Agrooprema-e» d.o.o. Gradiška, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Agrooprema-e» d.o.o. Gradiška, podnesena protiv Rješenja Okružnog sud u Banja Luci broj 011-0-Pž-07-000 112 od 4. oktobra 2007. godine i Rješenja Okružnog sud u Banja Luci broj 011-0-Pž-07-000 112 od 25. septembra 2008. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Agrooprema d.o.o. Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, podnio je, 11. augusta 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj PS-26/01 o tužbi radi isplate duga podnesenoj protiv AD«Plantaže» iz Gradiške (u daljnjem tekstu: tužena ).
2. Budući da apelacija nije bila podnesena u skladu sa odredbama člana 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelant je, putem punomoćnika Ranka Vulića advokata iz Banja Luke, na zahtjev Ustavnog suda, 1. juna 2010. godine dopunio/precizirao apelaciju navodeći da se žali na Rješenje Okružnog suda broj 011-0-Pž-07-000 112 od 4. oktobra 2007. godine kojim je postupak u ovoj pravnoj stvari prekinut zbog otvaranja stečajnog postupka i Rješenje tog suda broj 011-0-Pž-07-000 112 od 25. septembra 2008, kojim je odbijen apelantov prijedlog za nastavak prekinutog postupka, te da ostaje kod navoda ranije apelacije u odnosu na dužinu parničnog postupka u ovoj pravnoj stvari.
3. Apelant je protiv tužene 2. decembra 1997. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za dozvolu izvršenja na osnovu vjerodostojne isprave, za vrijednost isporučene a neplaćene robe u periodu od 1. oktobra 1996. godine do 12. juna 1997. godine. Rješenjem o izvršenju broj IP-81/97 od 2. decembra 1997. godine Osnovni sud je odredio predloženo izvršenje. Odlučujući o prigovoru dužnika na prvostepeno rješenje Okružni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Rješenjem broj IP-81/97 od 17. decembra 1997. godine stavio van snage osporeno rješenje Osnovnog suda, te ukinuo sve provedene izvršne radnje dok je prijedlog za izvršenje zaveden kao tužba.
4. Postupajući o apelantovoj tužbi Osnovni sud je Presudom broj Ps-5/98 od 23. septembra 1998. godine, obavezao tuženu da apelantu na ime glavnog duga isplati iznose sa zateznim kamatama na način kako je to detaljnije navedeno u dispozitivu presude.
5. Navedena presuda je dva puta ukidana u žalbenom postupku od strane Okružnog suda. Prvi put Okružni sud je ukinuo presudu i predmet vratio na ponovni postupak dok je drugi put presudu preinačio, na način da je apelantu dosudio manji iznos od iznosa koji su dosuđeni prvostepenom presudom. U revizionom postupku, Vrhovni sud Republike Srpske je ukinuo presudu Okružnog suda i predmet vratio tom sudu na pinovni postupak.
6. Rješenjem Osnovnog suda broj St-43/05 od 25. januara 2006. godine otvaren je stečajni postupak nad tuženom, pa je Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Pž-07-000 112 od 4. oktobra 2007. godine odlučeno je da se postupak u ovoj pravnoj stvari prekida. Prema obavještenju Okružnog suda od 8. septembra 2008. godine, protiv rješenja tog suda broj 011-0-Pž-07-000 112 od 4. oktobra 2007. godine apelant nije izjavio žalbu Vrhovnom sudu.
7. Apelant je 11. decembra 2007. godine Okružnom sudu podnio prijedlog za nastavak prekinutog postupka, koji je Rješenjem Okružnog suda Broj 011-0-Pž-07-000 112 od 25. septembra 2008. godine, odbijen Prema obavještenju Okružnog suda od 18. maja 2010. godine, protiv rješenja tog suda broj 011-0-Pž-07-000 112 od 25. septembra 2008. godine apelant nije izjavio žalbu Vrhovnom sudu.
8. Konačno preciziranom apelacijom apelant osporava Rješenje Okružnog sud broj 011-0-Pž-
07-000 112 od 4. oktobra 2007. godine, i broj 011-0-Pž-07-000 112 od 25. septembra 2008, i žali se na dužinu trajanja parničnog postupka. Zbog navedenog apelant smatra da je .prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje, i suđenje u razumnom roku, kao aspektu prava na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, je zatražio da Ustavni sud u skladu sa ustaljenom praksom obaveže Republika Srpsku da mu isplati pravičnu naknadu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav.4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
11. U konkretnom slučaju apelant je protiv Rješenja Okružnog suda broj 011-0-Pž-07-000 112 od 4. oktobra 2007. godine, kojim je odlučeno da se sudski postupak u ovoj pravnoj stvari prekida zbog otvaranja stečajnog postupka nad tuženom, kao i Rješenja tog suda broj 011-0-Pž-07-000 112 od 25. septembra 2008. godine, kojim je odbijen prijedlog apelanta za nastavak prekinutog postupka, a kako je to bilo navedeno i u pouci o pravnom lijeku, imao mogućnost da izjavi žalbu Vrhovnom sudu u roku od 30 dana od dana prijema navedenih rješenja u skladu sa odredbama člana 236. Zakona o parničnom postupku («Službeni Glasnik Republike Srpske» broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09). Međutim, apelant, kako to proizilazi iz dokumentacije spisa predmeta, nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove koji su mu stajali na raspolaganju. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da za meritorno razmatranje predmetne apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4.. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović