Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2686/08 (V. V.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2686/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudija Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine u predmetu broj AP 2686/08, rješavajući apelaciju Vlade Vukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vlade Vukovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-06-000 210 od 17. juna 2008. godine, presude Okružnog suda broj Gž-225/05 od 4. januara 2006.godine i presude Osnovnog suda, broj Rs-311/04 od 11. aprila 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Vlado Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) sa Pala, podnio je 1.septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 210 od 17. juna 2008. godine, presude Okružnog suda (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-225/05 od 4. januara 2006.godine i presude Osnovnog suda (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs-311/04 od 11. aprila 2005. godine. Apelant je dopunio apelaciju 9, 22. i 25. septembra 2008. godine te 13. januara i 1. oktobra 2010. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj Rs-311/04 od 11. aprila 2005. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Gž-225/05 od 4. januara 2006. godine, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi rješenje tuženog broj 8/04 81-15/02 od 16. januara 2002. godine, te da sud obaveže tuženog da apelanta primi u radni odnos i uspostavi mu sva prava iz radnog odnosa te naknadi štetu uslijed nezakonitog otkaza ugovora o radu u iznosu od 16.734,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. marta 2005. godine. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je apelant bio radnik tuženog te da mu je rješenjem tuženog broj 8/04-81-15/02 od 16. januara 2002. godine izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa zbog teže povrede radne obaveze. Navedeno je da apelant nije sudu predlagao dokaze, niti ih je provodio, na okolnost da je u zakonskom roku od osam dana uložio prigovor na rješenje tužene. Sud je zatim naveo da je odredbom člana 37. stav 2. Zakona o radnim odnosima u državnim organima propisano da radnik ima pravo da protiv rješenja kojim se odlučuje o njegovim pravima podnese prigovor u roku od 8 dana od dana uručenja rješenja a funkcioneru koji rukovodi državnim organom, koji je dužan u roku od 15 dana da odluči o prigovoru. Nadalje je navedeno da je članom 37. stav 6. istog zakona propisano da se radnik, ukoliko je nezadovoljan odlukom povodom prigovora ili ukoliko funkcioner ne odluči o prigovoru u propisanom roku, u daljnjem roku od 15 dana može obratiti za zaštitu nadležnom sudu. Sud je istakao da je u konkretnom slučaju rješenje o prestanku radnog odnosa doneseno 16. januara 2002. godine a da je tužba podnesena 25. marta 2002. godine, te je cijeneći naprijed navedene zakonske odredbe, a nakon uvida u spis, ocijenio osnovanim prigovor tuženog da je tužba podnesena neblagovremeno.

3. Presudom Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-06-000 210 od 17. juna 2008. godine, odbijena je revizija apelanta. U obrazloženju presude sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova te je zaključio da je odluka drugostepenog suda pravilna. Istaknuto je da se na konkretan slučaj primjenjuju odredbe Zakona o radnim odnosima u državnim organima, kojim je predviđeno ostvarivanje zaštite prava zaposlenih i postavljenih lica jer je u vrijeme donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa apelant bio radnik tužene koja je bila u sastavu Ministarstva uprave i lokalne samouprave. Stoga je sud zaključio da je apelant, iako se prihvati njegova tvrdnja da je 24. januara 2002. godine podnio prigovor protiv prvostepenog rješenja nakon isteka propisanog roka ( budući da je rok za odlučivanje o prigovoru istekao 8. februara 2002. godine), tužbu trebao podnijeti u narednom roku od 15 dana odnosno do 23. februara 2002. godine. Budući da taj dan pada u subotu kada sud ne radi zaključeno je da je apelant je, shodno članu 212. stav 4. tada važećeg Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), krajnji rok za predaju tužbe sudu bio 25. februar 2002. godine. S obzirom da je apelant tužbu podnio 25. marta 2002. godine sud je zaključio da je apelant propustio strogi zakonski prekluzivni rok iz člana 37. stav 6. Zakona o radnim odnosima u državnim organima te da je stoga izgubio i samo pravo čiju zaštitu traži. Navedeno je da je pravilna primjena materijalnog prava zahtijevala da se apelantova tužba odbaci a ne da se odluči odbijanjem zahtjeva, ali je sud naveo da su pravne posljedice iste i da stoga, obzirom da je reviziju izjavio apelant, nije bilo uvjeta za preinačenje pobijane presude na njegovu štetu i odbacivanje tužbe (član 253. u vezi sa članom 230. ZPP).

4. Apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k Ustava Bosne i Hercegovine: Navedena prava odgovaraju pravima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant također navodi da su povrijeđena i njegova prava iz člana 4. stav 1. i člana 5. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđen zakon na štetu apelanta te ističe da je predmetni postupak nerazumno dugo vođen.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju apelantova tužba, je odbijena sa obrazloženjem redovnih sudova da je apelant tužbu podnio neblagovremeno odnosno izvan roka propisanog članom 37. stav 6. Zakona o radnim odnosima u državnim organima.

8. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbijena odnosno faktički odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01, broj AP 1969/06 od 11. marta 2008. godine, tačka 9. kao i broj AP 683/07 od 7. jula 2008. godine, tačka 15.). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi, premda su odluke donijeli u formi presude, nisu mogli meritorno odlučivati kako je to i obrazložio Vrhovi sud u svojoj odluci, jer tužba nije ispunjavala formalne uvjete tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2686/08 (V. V.) | Sudska praksa | Aktio