Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3416/09 (D. Š. iz Kiseljaka, H. Š. iz Živinica, H. S. iz Živinica i M. G. iz Mostara)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3416/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudija Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 3416/09, rješavajući apelaciju Džemile Šabanović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Džemile Šabanović, Hatidže Šantir, Hanife Sarhatlić i Mejre Gavranović podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Živinicama broj P-403/03 od 7. januara 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-
943/05 od 8. juna 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Džemila Šabanović iz Kiseljaka, Hatidža Šantir iz Živinica, Hanifa Sarhatlić iz Živinica i Mejra Gavranović iz Mostara (u daljnjem tekstu: apelantice), podnijele su 2. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda u Živinicama broj P-403/03 od 7. januara 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-943/05 od 8. juna 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-
403/03 od 8. aprila 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-943/05 od 8. juna 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantica od 9. decembra 1991. godine, vsp. 11.000,00 KM, kojim su tražile da se utvrdi da je ništav zaključak Sreskog suda u Tuzli broj I-50/48 od 24. marta 1948. godine. Spornim zaključkom je oduzeta imovina (pobliže opisana u dispozitivu zaključka) O.Š., ocu apelantica, za koju apelantice navode da nisu dobili nikakvu naknadu.
3. Rješenjem Općinskog suda broj P-403/03 od 7. januara 2008. godine odbačena je kao neblagovremena revizija apelantica izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 8. juna 2007. godine. U obrazloženju je navedeno da je R.M., punomoćnik apelantica, primio drugostepenu presudu 27. juna 2007. godine, a da je revizija izjavljena 21. decembra 2007. godine, odnosno nakon proteka zakonskog roka od šest mjeseci za izjavljivanje revizije. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odlučio kao u dispozitivu primjenom odredbi člana 244. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06)
4. Apelantice smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U okviru žalbenih navoda u pogledu prava na pravično suđenje, apelantice su istakle nerazumnu dužinu trajanja predmetnog postupka za utvrđenje prava vlasništva pred nadležnim organima. Također, apelantice su navele da je predmetni postupak imao za posljedicu povredu njihovog prava na život, slobodu kretanja i prava na rad iz čl. II/3.a i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 7 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. Ustavni sud zapaža da su apelantice protiv drugostepene presude Kantonalnog suda broj Gž-943/05 od 8. juna 2007. godine izjavile reviziju, koja je rješenjem Općinskog suda broj P-
403/03 od 7. januara 2008. godine odbačena kao neblagovremena.
8. Dakle, redovni sud nije raspravljao o osnovanosti revizije koju su izjavile apelantice, već je revizija odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti revizije, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantice su, imajući u vidu označenu vrijednost spora, morale blagovremeno izjaviti reviziju ili opravdati nemogućnost blagovremenog izjavljivanja revizije, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantice neblagovremenim izjavljivanjem revizije Općinskom sudu nisu efektivno iscrpile pravne lijekove, već su samo formalno van roka izjavile reviziju, na temelju koje redovni sud nije mogao meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović