Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1809/08 (S. C.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Strani državljanin
  • Uknjižba
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1809/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1809/08, rješavajući apelaciju Suada Crnovršanina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Suada Crnovršanina podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-

07-002312 od 31. marta 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-Dn-I-06-001430 od 16. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Suad Crnovršanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 18. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-002312 od 31. marta 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-

0-Dn-I-06-001430 od 16. maja 2007. godine.

2. Apelant je 2. marta 2006. godine podnio zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na stanu u ulici Edhema Eke Džubura br. 35 u Sarajevu koji je registrovan pod brojem 065-0-Dn-I-06-001439.

3. Općinski sud je dopisom od 22. decembra 2006. godine zatražio od apelanta da u roku od 15 dana dostavi «dokaz da je državljanin Bosne i Hercegovine (kopija lične karte ili neki drugi dokument)», uz napomenu da će njegov zahtjev za uknjižbu biti odbačen kao neuredan ukoliko propusti da postupi u skladu sa nalogom suda.

4. Apelant je 4. januara 2007. godine Općinskom sudu dostavio dopis u kojem je naveo da je državljanin Srbije i Crne Gore, ali se pozvao na član 91. Zakona o vlasničkopravnim odnosima («Službene novine FBiH» broj 6/98), kojim je regulisano da strani državljanin može biti ograničen u stjecanju prava vlasništva uslovom reciprociteta. Apelant je priložio i dopis Federalnog ministarstva pravde broj 03-06-481/05 od 5. maja 2005. godine, koji je bio dostavljen svim općinskim sudovima u Federaciji BiH, dopis Ministarstva vanjskih poslova BiH broj 08/1-22-26732 od 15. marta 2005. godine, dopis Ministarstva pravde BiH broj 07-14-2254/05 od 19. aprila 2005. godine i raspis Ministarstva za ljudska i manjinska prava Srbije i Crne Gore broj 38/05-200-01 od 27. marta 2006. godine, a kao dokaz da između Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore postoji reciprocitet u pogledu stjecanja prava vlasništva.

5. Općinski sud je Rješenjem broj 065-0-Dn-I-06-001430 od 16. maja 2007. godine odbacio apelantov zahtjev za upis prava vlasništva na stanu. U obrazloženju je istaknuto da je na osnovu ovjerenog ugovora o kupoprodaji utvrđeno da je apelant strani državljanin, pa mu je upućen poziv da dostavi uvjerenje o državljanstvu Bosne i Hercegovine. Apelant se na poziv odazvao: «[…] ali je sud, smatrajući da nisu ispunjeni uslovi iz člana 88. i 89. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima i primjenom odredbe člana 40. Zakona o zemljišnim knjigama» odlučio da njegov zahtjev odbaci.

6. Kantonalni sud je Rješenjem broj 009-0-Gž-07-002312 od 31. marta 2008. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju je istaknuto da, prema članu 88. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, strano fizičko i pravno lice koje obavlja djelatnost u Federaciji BiH može biti nosilac stanarskog prava, vlasništva nad poslovnim zgradama, poslovnim prostorijama, stanovima i stambenim zgradama, te na građevinskom zemljištu, a prema članu 89. istog zakona, strano fizičko lice koje je stalno nastanjeno u Federaciji BiH može biti nosilac prava vlasništva na stanu i stambenoj zgradi kao i na građevinskom zemljištu. Najzad, ukazano je na to da, prema članu 91. istog zakona, strana lica mogu biti ograničena u stjecanju prava vlasništva na nekretninama uslovom reciprociteta. Dalje, konstatovano je da između Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore postoji reciprocitet u pogledu stjecanja prava vlasništva. Međutim, osim reciprociteta potrebno je da budu ispunjeni i posebni uslovi propisani čl. 88. i 89. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. S obzirom na to da apelant nije dostavio dokaze o ispunjenosti posebnih uslova, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio i da je svoju odluku zasnovao na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Ostali apelantovi žalbeni navodi, prema ocjeni Kantonalnog suda, nisu bili od utjecaja na pravilnost prvostepenog rješenja, s obzirom na to da je apelant imao obavezu da se upozna sa uslovima za stjecanje vlasništva prije zaključenja ugovora.

7. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo i u prilog tome ističe dopis Federalnog ministarstva pravde u kojem je jasno navedeno postojanje reciprociteta. Dalje, apelant ukazuje na to da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da on nije dostavio dokaze da su ispunjeni uslovi iz čl. 88. ili 89. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. U vezi s tim, apelant ističe da od njega nikada nisu traženi dokazi u smislu navedenih zakonskih odredbi, odnosno da je prvostepeni sud tražio samo dokaz o državljanstvu a ne i dokaz o obavljanju djelatnosti ili dokaz o stalnoj nastanjenosti. Najzad, apelant smatra da mu je zbog trajanja postupka duže od dvije godine povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Relevantni propisi

8. Zakon o vlasničkopravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH» br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 88.

Strano fizičko i pravno lice koje obavlja djelatnost u Federaciji može biti nosilac prava vlasništva na poslovnim zgradama, poslovnim prostorijama, stanovima i stambenim zgradama, te na građevinskom zemljištu na kome su navedeni objekti izgrađeni ili će biti izgrađeni. Član 89.

Strano fizičko lice koje je stalno nastanjeno u Federaciji može biti nosilac prava vlasništva na stanu i stambenoj zgradi, kao i na građevinskom zemljištu na kome su navedeni objekti izgrađeni ili će biti izgrađeni. Član 91. Izuzetno, strana pravna i fizička lica mogu biti ograničena u stjecanju prava vlasništva na nekretninama na teritoriji Federacije, uvjetom reciprociteta. U slučajevima iz stava 1. ovog člana pismenu suglasnost daje Federalno ministarstvo pravde, koje je dužno prethodno pribaviti mišljenje Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima donesenim u postupku upisa prava vlasništva na stanu, a na osnovu ugovora o kupoprodaji, povrijeđeno pravo na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoj raniji stav da se, prema relevantnim zakonskim odredbama kojima je regulisana vlasničkopravna, odnosno svojinsko-pravna oblast u Bosni i Hercegovini (član 33. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima i član 38. Zakona o vlasničkopravnim odnosima), na osnovu pravnog posla pravo vlasništva, odnosno svojine na nekretninama stječe upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Dakle, upis prava vlasništva u zemljišne knjige, kada je u pitanju stjecanje prava vlasništva na nekretninama pravnim poslom, u principu, ima konstitutivno djelovanje. Kao takav, ovaj postupak je odlučujući za uživanje prava vlasništva, a posebno prava njegovog raspolaganja čije je efektivno uživanje u velikoj mjeri ograničeno ukoliko vlasništvo nije upisano u zemljišne knjige. Stoga je nesporno da se u ovim postupcima moraju primijeniti sve garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2706/06 od 14. oktobra 2008. godine, stav 21, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 99/08).

12. Apelant tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje i imovinu zasniva na tome što je predmetni postupak navodno trajao predugo, tj. zato što nije završen u razumnom roku, te zbog toga što su redovni sudovi netačno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

13. U vezi sa apelantovim navodima da odluka nije donesena u razumnom roku, Ustavni sud primjećuje da je postupak o apelantovom zahtjevu podnesenom 2. marta 2006. godine pravosnažno okončan 31. marta 2008. godine, odnosno da je pred dvije sudske instance ukupno trajao dvije godine. Iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da su redovni sudovi na bilo koji način svojim radnjama ili propuštanjem doprinijeli dužini postupka, te tako doveli u pitanje apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je apelantov zahtjev za uknjižbu ocijenjen kao neuredan s obzirom na to da se apelant, u skladu sa svojom obavezom, propustio upoznati sa uslovima za stjecanje prava vlasništva. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u pogledu dužine postupka očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U odnosu na apelantove navode da je do povrede prava na pravično suđenje i imovinu došlo zbog netačno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

15. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1809/08 (S. C.) | Sudska praksa | Aktio