Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3410/08 (D. T.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3410/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 3410/08, rješavajući apelaciju D. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. T. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-001504 od 12. septembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 27. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001504 od 12. septembra 2008. godine.
2. Osnovni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Presudom broj Mal-2385/05 od 27. juna 2008. godine odbio tužbeni zahtjev Zavoda za izgradnju a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotužilac), kojim je tražio da se apelant obaveže da mu izmiri označeni iznos sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka kao neosnovan. Apelant je obavezan da Gradu Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotužilac) izmiri dug u označenim iznosima na ime komunalne naknade i naknade za korištenje građevinskog zemljišta za zakonskom zateznom kamatom od 17. septembra 2002. godine pa do isplate, te da mu nadoknadi troškove postupka u označenom iznosu. U obrazloženju presude je, između ostalog, istaknuto da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelant, po osnovu zaključenog ugovora o korištenju stana, bio nosilac stanarskog prava na stanu u ulici Majke Knežopoljke broj 5 u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i da je prvotužiocu, po osnovu neplaćenih stanarina za period od 19. septembra 1999. godine do 15. septembra 2003. godine, ostao dužan navedeni iznos. Međutim, prema ocjeni suda, prvotužiočevo potraživanje po osnovu neplaćene stanarine je neosnovano. U vezi s tim, ukazano je na član 40a. stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o održavanju stambenih zgrada («Službeni glasnik RS» broj 65/03), kojim je propisano da se stanarine koje etažni vlasnici nisu platili prije otkupa stana plaćaju zajednici u kojoj se stan nalazi. Osnovni sud je iskazao stanovište da navedena odredba ima retroaktivno dejstvo, a na što ukazuje i član 41. Zakona o održavanju stambenih zgrada («Službeni glasnik RS» broj 16/02), kojim je propisano da postupak pokrenut kod suda do stupanja na snagu ovog zakona ima se okončati prema odredbama zakona koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka. Najzad, ukazano je na to da je navedeni zakon stupio na snagu 7. aprila 2002. godine, a tužba je podnesena 5. septembra 2002. godine, pa je zaključeno da je prvotužiočevo potraživanje neosnovano.
3. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-08-001504 od 12. septembra 2008. godine uvažio prvotužiočevu žalbu, te prvostepenu presudu preinačio u odbijajućem dijelu tako da je apelanta obavezao da prvotužiocu na ime neuplaćenih stanarina plati označeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove postupka. Prvostepena presuda je u preostalom dijelu potvrđena. U obrazloženju presude je, između ostalog, istaknuto da je prvostepeni sud pogrešno, a na što se žalbom i ukazuje, odbio prvotužiočev tužbeni zahtjev pozivajući se na član 40a. stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o održavanju stambenih zgrada («Službeni glasnik RS» broj 65/03). Prema mišljenju Okružnog suda, odredbama ovog zakona kao ni osnovnog zakona koji je objavljen u «Službenom glasniku RS» broj 16/02 nije predviđena retroaktivna primjena zakona. Dalje, ukazano je na to da se tumačenjem citirane odredbe može prihvatiti da se navedeni zakon primjenjuje i na vrijeme prije njegovog stupanja na snagu s obzirom na to da je otkup stanova otpočeo donošenjem Zakona o privatizaciji državnih stanova («Službeni glasnik RS» broj 11/00). Dalje, Okružni sud je istakao da se član 40a. stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o održavanju stambenih zgrada može primjenjivati ako se radi o neplaćenim stanarinama lica koja su otkupila stan za koji stanarina nije plaćena. Međutim, lice koje je bilo nosilac prava korištenja stana i nije plaćalo stanarinu, a stan nije otkupilo, ostalo je u obavezi prema dotadašnjem nosiocu prava na plaćanje stanarine. Dalje, Okružni sud je neosnovanim ocijenio apelantove navode isticane pred prvostepenim sudom da mu je stanarsko pravo na predmetnom stanu prestalo po sili zakona jer je ugovor o korištenju stana zaključio u periodu od 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine, pa da mu je, s obzirom na ovu činjenicu, prestala i obaveza plaćanja stanarine. U vezi s tim, istaknuto je da je apelant neosporno imao zaključen ugovor o korištenju predmetnog stana, da u toku postupka nije izveo niti jedan dokaz kojim bi bilo utvrđeno da je ovaj stan otkupio, te najzad, da je i nakon donošenja propisa koji su regulisali položaj lica koja su svojstvo nosioca stanarskog prava stekla u spornom periodu ostao u predmetnom stanu, sa statusom privremenog korisnika, odnosno faktički nastavio sa njegovim korištenjem, a čime je i stvorio obavezu plaćanja stanarine.
4. Apelant smatra da mu je presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Prema apelantovom mišljenju, Okružni sud je proizvoljno utvrđivao činjenice i proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise. U vezi s tim, apelant ističe da je Okružni sud konstatovao da je nesporno da je apelant imao zaključen ugovor o korištenju stana do donošenja zakonskih propisa koji regulišu tu materiju (član 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine), a onda mu pogrešno, kao privremenom korisniku, nameće obavezu plaćanja stanarine. Apelant smatra da su danom stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, tj. 13. aprila 1999. godine, sva stanarska prava ili ugovori zaključeni u periodu od 1. aprila 1992. godine do 19. decembra 1998. godine prestala da važe, pa samim tim i obaveza plaćanja stanarine, jer je plaćanje stanarine ugovorna obaveza shodno članu 38. Zakona o stambenim odnosima. Najzad, apelant smatra da je drugostepeni sud proizvoljno utvrdio visinu iznosa «navodne stanarine», bez ikakvih mjerila i kriterija, a što, prema njegovom mišljenju, ukazuje na očiglednu proizvoljnost u postupanju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivnopravnih propisa. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović