Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3482/08 (M. S.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3482/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 3482/08, rješavajući apelaciju Mare Stanišić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mare Stanišić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001236 od 17. jula 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-Gž-07-000-048 od 27. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje suda u Drvaru, broj P-
91/5-D od 12. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mara Stanišić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa punomoćnik Željko Stanišić iz Banje Luke, podnijela je 3. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001236 od 17. jula 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-Gž-07-000-048 od 27. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje suda u Drvaru, (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-91/5-D od 12. oktobra 2006. godine.
2. Općinski sud je Presudom broj 011-0-Gž-07-00186 od 23. novembra 2007. godine odbio apelanticin tužbeni zahtjev da se «Hercegbosanske šume» d.o.o. Šumarija Kupres – ispostava Bosansko Grahovo (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da joj isplati na ime naknade štete iznos od 30.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate.
3. U obrazloženju presude je istaknuto da je rješenjem na zapisniku za ročište za glavnu raspravu sud odbio preinačenje tužbe i tužbenog zahtjeva jer nisu ispunjeni uslovi iz člana 57. Zakona o parničnom postupku. U prilog ovom stavu istaknuto je da je apelantica preinačenje tužbe učinila na ročištu za glavnu raspravu, a ne do zaključenja pripremnog ročišta, da se tužena protivila preinačenju tužbe, te da je utvrđeno da je apelantica mogla preinačiti tužbu i do zaključenja pripremnog ročišta, odnosno da se tuženi o preinačenoj tužbi ne bi mogao izjasniti bez odlaganja ročišta za glavnu raspravu.
4. Dalje, na osnovu iskaza svjedoka D.M., B.F. (uposlenika tuženog) i M.K. (nadležnog inspektora), koji su ocijenjeni saglasnim i nepristranim, utvrđeno je da je za Odjel br. 3, G.J. «Jadovnik» izvršeno obilježavanje stabala za sječu, te je napravljen izvedbeni projekt koji je uredno prijavljen nadležnom ministarstvu koji je za njega dao suglasnost. Nakon toga, isti odjel je stavljen na licitaciju, te je dodijeljen preduzeću «Marin-Commerce» d.o.o. Drvar kao najpovoljnijem ponuđaču. Najzad, prije izvršene sječe na lice mjesta je izašao nadležni inspektor M.K. koji je izvršio pregled doznaka na okolnost da li je doznaka stabala izvršena prema Zakonu o šumama, te utvrdio da je obilježavanje (doznaka) stabala izvršena u granicama državne šume. Također, utvrđeno je da je Kantonalno tužilaštvo Livno (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zabranilo daljnje izvlačenje šume, a nakon istražnih radnji kasnije dozvolilo sječu i izvoz šume. Izjave navedenih svjedoka ocijenjene su u suglasnosti i sa provedenim materijalnim dokazima: zapisnik o primanju krivične prijave koji je sačinio PP Bosansko Grahovo od 29. jula 2005. godine, ugovor o ustupanju radova na sječi, izradi i izvozu drvnih sortimenata od 11. jula 2005. godine i inspekcijski nalaz i skica lica mjesta koje je sačinilo Ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Kantona 10.
5. Dalje, istaknuto je da odlučne činjenice nisu utvrđene na osnovu iskaza svjedoka M.L. i T.B. s obzirom na to da je njihovo znanje o predmetnom sporu neodređeno u pogledu identifikacije šume u privatnom posjedu, broja posječenih stabala, te da su njihove tvrdnje oprečne provedenim dokazima, odnosno da su neuvjerljive. Također, sud nije povjerovao nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke Đ.K. jer se iz njega nije moglo utvrditi da je na licu mjesta izvršena identifikacija sporne parcele, a u samom nalazu je bilo konstatovano da je za izradu skice sporne parcele neophodno uraditi njeno snimanje i identifikaciju. Na osnovu provedenih dokaza zaključeno je da apelantica nije uspjela dokazati da je doznaka i sječa šume izvršena u šumi u njenom posjedu, niti je dokazala količinu i vrijednost posječene šume, odnosno da nisu ispunjeni uslovi iz člana 185. Zakona o obligacionim odnosima, pa je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen. Najzad, istaknuto je da nije proveden dokaz vještačenjem posredstvom vještaka šumarske struke F.Š. na okolnost utvrđivanja količine i vrijednosti posječene šume, a koji je apelantica predlagala, jer nije željela da predujmi troškove vještačenja, odnosno u roku koji joj je bio ostavljen nije položila iznos potreban za podmirenje troškova vještačenja.
6. Kantonalni sud je Presudom broj 010-Gž-07-000-048 od 27. februara 2007. godine apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je istaknuto da je nesporna činjenica da je apelantica posjednik nekretnina upisanih u p.l. broj 89 k.o. Preodac-
Bosansko Grahovo, kao i da ove nekretnine graniče sa državnom šumom, tj. Odjel br. 3, GJ «Jadovnik» Drvar kojim upravlja tuženi, te da je izvršena sječa šume. Na osnovu uvida u spis zaključeno je da je nesporno da je tuženi izvršio obilježavanje stabala, sačinio izvedbeni projekt za koji je dobio suglasnost nadležnog ministarstva, da je nakon licitacije tuženi zaključio ugovor sa najpovoljnijim ponuđačem koji mu je ustupio radove na sječi, izradi i izvozu drvnih sortimenata, te najzad, da je prije izvršene sječe na lice mjesta izašao nadležni inspektor koji je utvrdio da je doznaka stabala izvršena u skladu sa Zakonom o šumama, kao i da je obilježavanje izvršeno u granicama državne šume, a o čemu je sačinjen i Zapisnik broj 32/2005 od 15. jula 2005. godine. Ukazano je i na to da je apelantica predložila kao dokaz uvid u nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke ali da je isti vještak naveo da nije mogao uraditi skicu bez snimanja nekretnine, a iz čega nesporno proizlazi da on nije izvršio identifikaciju predmeta spora. Na osnovu navedenog zaključeno je da apelantica nije dokazala da je sječa šume izvršena na nekretninama čiji je ona posjednik ili vlasnik, odnosno da je izvršena u granicama državne šume, kao i da nije dokazala količinu posječene šume, s obzirom na to da nije provedeno vještačenje posredstvom vještaka šumarske struke kojeg je sama predložila ali nije predujmila troškove vještačenja u roku koji joj je sud odredio. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je, u skladu sa članom 123. u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku, primjenom pravila o teretu dokazivanja, apelanticin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Najzad, apelanticini žalbeni navodi su ocijenjeni kao proizvoljni i paušalni i ničim argumentovani, te je zaključeno da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo i da ničim nije povrijedio odredbe parničnog postupka.
7. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-001236 od 17. jula 2008. godine apelanticinu reviziju izjavljenu na presudu Kantonalnog suda odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da je prvostepeni sud zaključio da apelantica nije dokazala da je sječa šume izvršena na njenim nekretninama, kao ni količinu posječene šume, jer nije provedeno vještačenje vještaka šumarske struke za koje apelantica nije predujmila troškove, pa je shodno navedenom, odbio njen tužbeni zahtjev, a drugostepeni sud je takvu odluku potvrdio. Dalje, istaknuto je da je presuda drugostepenog suda pravilno i zakonito donesena. Apelanticini prigovori da je odluka zasnovana na izjavama svjedoka koje su irelevantne, te da je ona izbjeglica, paušalne su i nemaju utjecaja na drugačije rješenje konkretne stvari. Konačno, zaključeno je da nisu povrijeđene odredbe materijalnog prava kao ni parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
8. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ističe da u vrijeme doznake i sječe stabala nije bila utvrđena granica između njenog i državnog vlasništva, odnosno da nisu bili riješeni imovinskopravni odnosi, a zbog čega je povrijeđen član 24. Zakona o šumama, prema kojem je zabranjena doznaka i sječa šume za koje imovinski odnosi nisu riješeni. U vezi s tim, apelantica navodi da spor oko eksproprijacije zemljišta i drvne mase potječe od 1987. godine i da je vođen u Osnovnom sudu u Drvaru pod brojem P-510/87, a koji, i pored rješenja Republičkog sekretarijata za finansije – Republička uprava za imovinskopravne poslove od 30. juna 1989. godine, nikad nije donio rješenje, pa su imovinskopravni odnosi ostali nerazriješeni. Iz kopije priloženog rješenja proizlazi da je ono doneseno na osnovu žalbe zbog šutnje administracije, te je organu uprave nadležnom za imovinskopravne poslove Općine Bosansko Grahovo naloženo da donese prvostepeno rješenje u pravnoj stvari određivanja naknade za eksproprisano zemljište. Iz odgovora na predstavku Republičkog sekretarijata za pravosuđe i upravu od 15. februara 1990. godine, a koji je apelantica također priložila, proizlazi da je apelantica obaviještena da će ročište na licu mjesta u predmetu broj P-510/87 biti zakazano po proteku zimskog perioda. Dalje, apelantica ističe da je u Zapisniku o inspekcijskom pregledu, koji je sačinio nadležni inspektor M.K., broj 32/05 od 17. jula 2005. godine konstatovano da je granica sporna, ali da je nadležno ministarstvo ipak dalo suglasnost za doznaku i sječu stabala. Također, apelantica ističe da je u prvostepenoj presudi konstatovano da su izjave nadležnog inspektora M.K. i dva svjedoka, uposlenika tuženog, saglasne iako i iz izjave M.K. kao i iz njegovog zapisnika proizlazi da se razlikuju, odnosno da je bilo narušavanja privatnog posjeda i sječe šume na privatnoj parceli. Dalje, apelantica ističe da je njen zahtjev za oslobađanje od sudskih troškova neosnovano odbijen, iako je priložila dokaz da je slabog imovnog stanja, a uz konstataciju da posjeduje šumu. Također, apelantica ističe da prvostepeni sud nije dozvolio njenom svjedoku M.L., koji je bio njen punomoćnik u predmetu broj P-510/87, da svjedoči o neriješenim imovinskopravnim odnosima, jer je sudija prekinuo njegovo izlaganje i naložio mu da napusti sudnicu. Međutim, iz zapisnika sa ročišta za glavnu raspravu održanog 4. aprila 2006. godine, a koji je apelantica priložila, ne može se zaključiti da svjedok M.L. nije bio saslušan, odnosno da je bio prekinut u davanju iskaza i da je udaljen iz sudnice. Dalje, apelantica ističe da je prvostepeni sud neosnovano odbio preinačenje tužbe koju je uložila odmah po saznanju novih činjenica, tj. da je izvršen odvoz šume bez njene suglasnosti i bez prethodne procjene i vještačenja, kao i da je tom prilikom korištena njena parcela za lagerovanje šume, te kao privremeni put, a čime su povrijeđeni član 51. stav 2. i član 52. st. 1. i 2. Zakona o šumama. Najzad, apelantica ističe da po zaprimljenoj krivičnoj prijavi 29. jula 2008. godine Policijska ispostava Bosansko Grahovo nije preduzela niti jednu istražnu radnju, te da je u dopisu Ombudsmanu BiH od 10. novembra 2006. godine tvrdila da je cjelokupan spis dostavila Kantonalnom tužilaštvu. Međutim, Kantonalno tužilaštvo u svom dopisu od 18. decembra 2006. godine tvrdi da im nije dostavljen cjelokupni materijal. Iz kopije dopisa Kantonalnog tužilaštva, koji je apelantica priložila, proizlazi da MUP Kantona 10 nije preduzeo konkretne aktivnosti po podnesenoj prijavi, u skladu sa članom 234. Zakona o krivičnom postupku, da je prijava proslijeđena Policijskoj upravi u Drvaru, koja je nikad nije proslijedila ovom tužilaštvu, a vjerovatno iz razloga što se čekalo na ishod parničnog postupka. Najzad, Kantonalno tužilaštvo je u dopisu konstatovalo da iz obrazloženja prvostepene presude donijete povodom apelanticine tužbe proizlazi da nije dokazala da je doznaka i sječa šume izvršena u šumi koja je u njenom posjedu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Apelantica u suštini smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović