Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3487/08 (M. S.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3487/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 3487/08, rješavajući apelaciju Mate Sušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mate Sušića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000879 od 26. augusta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-000 271 od 8. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-179/03-Č od 30. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mate Sušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Vladimir Lukenda, advokat iz Čapljine, podnio je 3. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000879 od 26. augusta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000 271 od 8. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-
179/03-Č od 30. novembra 2005. godine.
2. Općinski sud je Presudom broj P-179/03-Č od 30. novembra 2005. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi D.V., M.V., A.V. i I.V. (u daljnjem tekstu: tuženi) isplate na ime pripadajućeg dijela najamnine za pripremu, građenje i upravljanje imovinom u Međugorju iznos od 210.786,57 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 11. jula 2003. godine do isplate, kao i troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom počevši od presuđenja pa do isplate. U odnosu na protivtužbeni zahtjev tuženih, apelant je obavezan da im isplati-povrati ukupan iznos od 43.562,22 KM na ime primljene zakupnine sa zakonskom zateznom kamatom od 28. oktobra 2004. godine pa do konačne isplate, te da im nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.516,24 KM, dok je preostali dio protivtužbenog zahtjeva u iznosu od 324.592,28 KM odbijen. U obrazloženju presude je, između ostalog, istaknuto da je na spornu visinu tužbenog i protivtužbenog zahtjeva provedeno finansijsko vještačenje, te da je nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke od 24. augusta 2005. godine sud u cjelini prihvatio kao stručan i dat objektivno u pogledu omjera 50:50 rasporeda prihoda najamnine. Iz nalaza u varijanti 1, zasnovanog na diobi u omjeru 50:50, proizlazi da su ulaganja prednika tuženih nesporno utvrđena u toku postupka u iznosu od 220.000,00 KM, prihod od najamnine kao nesporno utvrđen među strankama u iznosu od 626.400,00 KM, što daje ukupan iznos od 846.400,00 KM, pa 50% najamnine koja pripada apelantu i predniku tuženih iznosi po 313.200,00 KM. Dalje, s obzirom na ulaganje od 220.000,00 KM i iznos najamnine od 313.200,00 KM, ukupna ulaganja prednika tuženih utvrđena su u iznosu od 533.200,00 KM. Kada se ovaj iznos odbije od ukupne građevinske vrijednosti predmetnih objekata koju je utvrdio vještak građevinske struke u iznosu od 621.386,57 KM, dobije se razlika na ime više uloženog od mogućeg u visini od 88.186,57 KM. U dopuni nalaza, vještak finansijske struke je istakao da su obaveze koje apelant nije izmirio prema dobavljačima utvrđene u iznosu od 64.320,35 KM, a od čega su tuženi već izmirili iznos od 19.740,00 KM prema jednom od dobavljača. Kada se plaćeni iznos odbije od ukupno utvrđenog iznosa obaveza prema dobavljačima, dobije se iznos od 44.660,35 KM. Kada se ovaj iznos odbije od 88.186,57 KM, a što prema nalazu vještaka finansijske struke predstavlja razliku više uloženog od mogućeg, dobije se iznos od 43.526,22 KM, a koji je apelant obavezan platiti tuženim. Primjenom člana 123, a u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku, zaključeno je da apelant ničim nije dokazao da mu pripada iznos koji tužbom potražuje, niti je dokazao da je na ime plaćanja projekta isplatio iznos od 20.000,00 KM, kao što je tvrdio u svom iskazu. Dalje, istaknuto je da je apelantova obaveza prema tuženim na isplatu iznosa od 43.562,22 KM, a koja se odnosi na razliku u visini iznajmljenih suvenirnica preko nesporno utvrđenog iznosa od 626.400,00 KM, utvrđena na temelju iskaza svjedoka I.S. i S.V., te uvida u spis ovog suda broj P-207/03-Č, s obzirom na to da je nesporno da se visina najamnine utvrđivala prema apelantovom usmenom dogovoru sa korisnicima poslovnih prostora, a o čemu nije vođena evidencija. Dalje, nisu prihvaćeni apelantovi navodi da je ulagao vlastita sredstva u izgradnju suvenirnica jer je u toku postupka, a na temelju iskaza saslušanih svjedoka, utvrđeno da je apelantova porodica jedini izvor finansiranja imala upravo od izdavanja suvenirnica. Zbog toga nije prihvaćen ni apelantov navod da je vlastitim sredstvima nabavio i materijal koji je ostao u objektu «Matal», vlasništvo tuženih, nakon raskida poslovnog odnosa sa tuženim, a s obzirom na to da nisu predlagani dokazi u kojoj količini i koja vrsta materijala je ostala, a što je bilo relevantno budući da ga je apelant nabavio od prihoda ostvarenih izdavanjem suvenirnica, a ne svojim vlastitim sredstvima. Dalje, nisu prihvaćeni navodi tuženih da je u punomoćima izdavanim nakon 24. oktobra 1994. godine apelantovo učešće u prihodu ostvarenom od izdavanja suvenirnica bilo određeno u visini od 15% od ostvarenog prihoda, a kao naknada apelantu, budući da je utvrđeno da je poslovni aranžman između prednika tuženih i apelanta započet još daleke 1987. ili 1988. godine, trajao je punih 15 godina, odnosno do smrti prednika tuženih i nikad nije raskinut, odvijajući se kroz usmene dogovore, odnosno nije imao klasičan karakter ugovora o nalogu. Njihov odnos se bazirao na povjerenju i rodbinskim odnosima, pa je sasvim prihvatljivo da je volja prednika tuženih bila da apelant kao naknadu za sebe uzima 50% od prihoda na ime iznajmljenih suvenirnica. Naime, na temelju punomoći od 24. oktobra 1994. godine, koju je izdao i potpisao prednik tuženih, a u kojoj je konstatovano ovlaštenje za apelanta da «podijeli sve najamne iznose», zaključeno je da je želja prednika tuženih bila da se podjela vrši popola.
3. Kantonalni sud je Presudom broj 007-0-Gž-06-000 271 od 8. februara 2007. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu, a žalbu tuženih djelimično uvažio, te apelanta obavezao da tuženim, osim iznosa od 43.562, 57 KM sa kamatama od 28. oktobra 2004. godine, isplati i iznos od 75.600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 28. oktobra 2004. godine. Najzad, preinačena je i odluka o troškovima postupka pa je apelant obavezan da tužiocima isplati iznos od 29.438,00 KM u roku od 30 dana. U obrazloženju presude je istaknuto da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa jer apelant u toku postupka nije dokazao da je ulagao vlastita sredstva u stambeni i poslovne objekte. Ovakav zaključak prvostepenog suda nije doveden u pitanje ni žalbenim navodima, odnosno pozivanjem na dokumentaciju priloženu uz žalbu. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je članom 207. Zakona o parničnom postupku regulisano pod kojim uslovima i kada se u žalbi mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, a da apelant nije ponudio niti jedan dokaz da ih bez svoje krivice nije mogao predočiti u prvostepenom postupku, posebno imajući u vidu da ti dokazi datiraju iz 1996. godine, a što znači da je apelant u vrijeme podnošenja tužbe, održavanja pripremnog ročišta, kao i glavne rasprave bio i mogao biti u posjedu dokumentacije na koju se poziva u žalbi. Dalje, ukazano je na to da je prvostepeni sud, iako je pobrojao dokaze koje je izveo na glavnoj raspravi i dao ocjenu, propustio da se osvrne na punomoći koje su dostavljene nakon prve punomoći iz 1994. godine, tj. punomoći iz 1996, 1998, i 2000. godine u kojima je u tački 1. navedeno: «[…] da će navedeni zastupnik (apelant) biti plaćen mjesečnom plaćom u vrijednosti ne većoj od petnaest posto (15%) od bruto mjesečnog zakupa». S obzirom na ovaj propust, Kantonalni sud je zaključio da je punomoć iz 1994. godine bila okvirna, a da su kasnije punomoći detaljnije odredile apelantova prava i obaveze prema kojim je trebao postupati, pa da je njima i određena njegova zarada u procentu od 15%. Također, istaknuto je da Kantonalni sud smatra da je apelant bio upoznat sa sadržajem navedenih punomoći, a činjenica da prednik tuženih nije insistirao na polaganju računa u vezi sa apelantovim poslovanjem možda je posljedica rodbinskih odnosa i povjerenja koje je imao prema apelantu. Dalje, istaknuto je da je prednik tuženih umro 14. jula 2002. godine, a apelant je radio sve do 11. jula 2003. godine kada su tuženi pismeno zatražili od apelanta pristup objektima koji predstavljaju njihovo vlasništvo, a na temelju čega je zaključeno da je apelant imao prešutnu saglasnost tuženih kao nasljednika da i tu godinu vrši poslove po punomoćima. S obzirom na to da su tuženi bili legitimisani da traže naknadu samo za period od 14. jula 2002. godine do 11. jula 2003. godine, a ne od 1997. godine do 14. jula 2002. godine, te imajući u vidu da je do tada vlasnik poslovnih prostora bio njihov prednik koji od apelanta nije tražio diobu prihoda od najamnine poslovnih prostora na način kako je to bilo regulisano po kasnijim punomoćima, Kantonalni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tuženih djelimično osnovan. Dalje, istaknuto je da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da se godišnja najamnina za jednu suvenirnicu kretala od 7.000,00 do 20.000,00 KM, da je suvenirnica bilo sedam, pa da se mogao očekivati prosječni godišnji prihod od 90.000,00 KM, pa da bi apelantu, primjenom procenta od 15%, trebalo da pripadne 13.500,00 KM, a na temelju čega je zaključeno da je tužbeni zahtjev tuženih osnovan do iznosa od 76.500,00 KM na koji im pripada i kamata počevši od 28. oktobra 2004. godine. U pogledu iznosa od 43.562,22 KM, na čiju isplatu je apelant obavezan prvostepenom presudom, Kantonalni sud je zaključio da je on pravilno utvrđen i da je za ovo utvrđenje prvostepeni sud dao valjane razloge, koje prihvata i ovaj sud. Najzad, u pogledu odluke o troškovima postupka, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio naknadu troškova u visini od 12% ili 4.516,24 KM, a koji procent smatra uspjehom tuženih u parnici. U vezi s tim je istaknuto da je postupak pokrenut povodom apelantove tužbe, a da je protivtužba tuženih uslijedila 28. oktobra 2004. godine, da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, a tuženi su djelimično uspjeli sa protivtužbom. Na temelju navedenog je zaključeno da tuženima pripadaju u cijelosti troškovi postupka.
4. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-000897 od 26. augusta 2008. godine apelantovu reviziju djelimično usvojio i obje nižestepene presude preinačio tako da je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženih preko iznosa od 75.600,00 KM, te su obavezani da apelantu isplate iznos od 43.606,22 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. jula 2003. godine. Dalje, preinačena je i odluka o troškovima postupka tako da svaka strana snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude je istaknuto da je drugostepena presuda u dijelu kojim je apelant obavezan da isplati tuženim iznos od 75.600,00 KM pravilna i zakonita (član 749. Zakona o obligacionim odnosima) i zasnovana na provedenim dokazima. U vezi s tim, istaknuto je da iz prve punomoći od 24. oktobra 1994. godine proizlazi da je sporazum između apelanta i prednika tuženih bio da se najamnina ostvarena od iznajmljivanja suvenirnica dijeli na jednake dijelove, te da je ovakav sporazum mogao važiti do smrti prednika tuženih, tj. 14. jula 2002. godine. Nakon toga, tuženi su imali pravo od apelanta potraživati 85% od primljenih zakupnina, a kako je to precizirano u punomoćima iz 1998. i 2000. godine. Po ovim punomoćima tužilac je imao pravo zadržati na ime naknade za svoj trud, u skladu sa članom 749. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, samo 15% ili 13.500,00 KM. Dalje, istaknuto je da je u toku postupka utvrđeno kao nesporno da ukupno ostvarena najamnina za sporne objekte iznosi 626.000,00 KM i da je prednik tuženih u njihovu gradnju uložio 220.000,00 KM. Na temelju građevinskog vještačenja utvrđeno je da objekti ukupno vrijede 621.386,50 KM, a na temelju finansijskog vještačenja, u varijanti 1, da su apelant i prednik tuženih ugovorili da se najamnina dijeli na jednake dijelove (što tuženi prihvaćaju s obzirom na to da nisu uložili reviziju na drugostepenu presudu), ukupna ulaganja prednika tuženih iznose 533.200,00 KM. Kada se ovaj iznos oduzme od navedene ukupne vrijednosti objekta, ostaje 88.186,57 KM, a kad se od ovog iznosa, po dopunskom finansijskom vještačenju, odbije i iznos neplaćenih računa dobavljačima od 44.580,35 (s tim da su tuženi već uplatili iznos od 19.740,00 KM), koje apelant nije isplatio do prekida poslovne saradnje, ostaje iznos od 43.606,22 KM. Prema nalazu finansijskog vještaka, ovaj iznos predstavlja razliku za koliko objekti tuženih vrijede više nego što je njihov prednik uložio u njihovu izgradnju. Na temelju navedenog zaključeno je da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su apelanta obavezali da tuženim isplati iznos od 43.526,57 KM, umjesto da tužene obaveže da njemu isplate iznos od 43.606,22 KM. Ovo iz razloga što je za ovaj iznos apelantovim ukupnim angažovanjem oko izgradnje i upravljanja objektima tuženih uvećana njihova imovina, pa su oni, na osnovu pravnog instituta stjecanja bez osnova (član 210. Zakona o obligacionim odnosima) dužni apelantu isplatiti navedeni iznos. Na temelju navedenog, zaključeno je da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje, ali da su pogrešnim tumačenjem nalaza vještaka finansijske struke pogrešno primijenili, odnosno nisu primijenili materijalno pravo kada su apelantov tužbeni zahtjev odbili do iznosa od 43.606,22 KM. Apelantovi revizioni prigovori koji su se odnosili na tvrdnju da je od prednika tuženih primio samo prvu punomoć, a ne i punomoći iz 1998. godine i 2000. godine, da je u postupku trebalo izvršiti obračun svih prihoda i rashoda, da je pogrešno utvrđena vrijednost nedograđenog motela i suvenirnica, da je građevinski vještak trebao uzeti u obzir i vrijednost neugrađenog, a preostalog materijala, ocijenjeni su kao prigovori na utvrđeno činjenično stanje zbog kojih se revizija ne može izjavljivati. Najzad, u pogledu odluke o troškovima postupka istaknuto je da je svaka strana u postupku uspjela približno sa 1/5, tj. apelant za iznos od 43.606,22 KM od ukupno traženih 210.786,57 KM, a tuženi za iznos od 75.600,00 KM od ukupno traženog 368.118,50 KM, pa da je, u skladu sa članom 397. stav 2. a u vezi sa članom 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku, odluka o troškovima postupka preinačena i odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
5. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, posebno ističući odredbe čl. 749-770. Zakona o obligacionim odnosima. Apelant ističe da Vrhovni i Kantonalni sud prihvaćaju činjenicu da je do smrti prednika tuženih podjela prihoda bila u omjeru 50:50%, a nakon njegove smrti 85:15%, što nije tačno i ne počiva na utvrđenom činjeničnom stanju. Apelant tvrdi da u toku postupka nije dokazano da je on bio u posjedu tzv. druge i treće punomoći, odnosno da je znao za njihov sadržaj prije 11. jula 2003. godine kada mu je otkazana prva punomoć. Prema njegovom mišljenju, ako se prihvata stanovište da je punomoć iz 1994. godine bila ugovor o nalogu, onda se punomoći iz 1998. i 2000. godine ne bi mogle smatrati izmijenjenim ugovorom o nalogu jer on na uslove utvrđene u njima (dioba dobiti u omjeru 85:15%) nije pristao, niti bi pristao da je za njih znao, odnosno raskinuo bi ugovor o nalogu zbog promijenjenih okolnosti. U prilog tvrdnji da nije znao za punomoći iz 1998. i 2000. godine apelant ističe da su mu tuženi 1. decembra 2002. godine predali 17.000$, a to ne bi činili ako bi kod sebe imao njihov novac. Također, u prilog tome apelant ističe da je očigledno da je postojala samo jedna punomoć, a što se vidi i iz dopisa tuženih od 1. jula 2003. godine kojim mu je otkazan ugovor o nalogu, a u kojem je navedeno: «Tebi je poznata kompletna situacija oko punomoći koju je moj pokojni otac dao vama…», te da su naknadne punomoći došle iz SAD-a tek kad su počele parnice, a što se vidi iz pečata prevodioca prema kojem je punomoć prevedena tek 10. septembra 2003. godine. S obzirom na to da nije bilo noveliranja ugovora o nalogu, apelant smatra da je neprihvatljiva tvrdnja Kantonalnog suda da: «[…] smatra da je apelant bio upoznat sa sadržajem citiranih punomoći, a što prednik tuženih nije insistirao na polaganju računa u vezi sa apelantovim poslovanjem možda je posljedica rodbinskih odnosa i povjerenja». Dalje, apelant ističe da, prema Zakonu o obligacionim odnosima, nalogoprimac na kraju posla ili do trenutka dok traje nalog mora ispostaviti račun nalogodavcu, odnosno moraju se sravniti ukupni prihodi i rashodi, te vrijednost objekta kao prihod. To nižestepeni sudovi nisu prihvatili iako je pred prvostepenim sudom tražio da vještak ponovo izađe na lice mjesta kako bi se provjerile njegove konstatacije u pogledu površine pregradnih zidova, površina prekrivenih keramičkim pločicama, a što utječe na vrijednost uloženog. Također, apelant ističe da je konstatovano da je ostala velika količina neugrađenog materijala u objektu, a vještak nije uračunao tu vrijednost koja je ostala tuženim. Dalje, apelant ističe da je vrijednosti nedovršenog objekta trebala biti dodana vrijednost sređivanja zemljišnoknjižnog stanja, vrijednost ishodovanja urbanističke i građevinske dozvole, vrijednost plaćenih komunalija i priključaka, vrijednost neugrađenog građevinskog materijala i opreme, a što nije učinjeno, između ostalog i zbog toga što je vještak prije vještačio nego su saslušani svjedoci i što sud nije imao osnovnih saznanja o sporu. Apelant smatra da su ove činjenice utvrđene ali da ih sud uopće nije tretirao, pa da se zbog toga radi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i bitnim povredama odredaba parničnog postupka.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se u suštini svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović