Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2171/08 (G.B.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2171/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. listopada 2010. godine, u predmetu broj AP 2171/08, rješavajući apelaciju G.B., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija G.B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-
08-000210 od 5. lipnja 2008. godine i Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg broj 008-0-K-08-000 002 od 17. ožujka 2008. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. G.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Mario Buntić, odvjetnik iz Posušja, podnio je 15. srpnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-08-000210 od 5. lipnja 2008. godine i Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-K-08-000 002 od 17. ožujka 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Općinskom sudu Široki Brijeg da uruči apelantu uputni akt za izdržavanje kazne zatvora.
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2171/08 od 4. rujna 2008. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-K-08-000 002 od 17. ožujka 2008. godine apelant je proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinio kazneno djelo zlouporabe položaja ili ovlasti iz članka 383. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Kantonalni sud je osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. Istom presudom apelant je obvezan da oštećenoj Zagrebačkoj banci BiH d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: oštećena) isplati iznos od 233.086,00 eura na ime imovinskopravnog zahtjeva, dok je sa eventualnim preostalim tužbenim zahtjevom oštećena upućena na parnicu. Apelant je obvezan i na isplatu troškova kaznenog postupka.
4. Kantonalni sud je naveo da je u dokaznom postupku saslušao apelanta, svjedoke S.J. i I.G. (djelatnici oštećene), zatim svjedoke – oštećene M.J. i A.J. (osobe koje su otvorile četiri štedne knjižice na ime svoje djece), proveo grafološko vještačenje, saslušao vještaka grafologa, te izvršio uvid u: naloge za devizne isplate (u daljnjem tekstu: sporni nalozi) na ime Z.J., J.J., M.J. i A.J., zapisnik o apelantovom ispitivanju pred tužiteljstvom, štedne knjižice na ime Z.J., J.J., M.J., A.J. i J.J., informaciju oštećene, ugovor o radu između apelanta i oštećene, odluku o prestanku ugovora o radu i odluku o apelantovom razrješenju sa dužnosti.
5. Obrazlažući kako je utvrdio apelantovu krivnju za predmetno kazneno djelo, odnosno kako je utvrdio da je apelant tijekom 2002. godine kao voditelj poslovnice oštećene bez znanja vlasnika četiri štedne knjižice u više navrata nalagao djelatnicima oštećene da izvrše isplate novčanih sredstava sa tih štednih knjižica koje je on osobno preuzimao, Kantonalni sud je istakao da navedeno prvenstveno proizlazi iz spornih naloga, grafološkog vještačenja i iskaza djelatnika oštećene S.J. i I.G. Pojašnjavajući navedeno, Kantonalni sud je naveo da iz iskaza vještaka grafologa, odnosno nalaza i mišljenja vještaka grafologa, proizlazi da je sporne naloge potpisao apelant, koji je navedeno i potvrdio navodeći: «Ja pretpostavljam da sam ja te naloge potpisao i dao tamo bjanko i da su oni iskorišteni i zlouporabljeni», a da iz spornih naloga slijedi da je isplaćeni iznos tih deviznih isplata ukupno 233.086,00 eura. Dalje, iz informacije oštećene proizlazi da su se svjedoci M.J. i A.J. obratili oštećenoj da se izvrši provjera prometa na štednim knjižicama zbog sumnje da su izvršene određene transakcije bez njihovog znanja, da je po otvaranju štednih knjižica izvršeno polaganje gotovine na te knjižice, ali da uplatni nalozi nisu potpisani, kao i da je nakon usporedbe stanja u štednim knjižicama i stanja u knjigama oštećene utvrđeno da su vršene isplate sa štednih knjižica, te da je isplate knjigovodstveno provela svjedokinja I.G., a da je isplate vršio blagajnik, odnosno svjedok S.J., dok je primitak gotovine potpisao apelant.
6. Dalje, pojašnjavajući zaključak da je apelant počinio ovo kazneno djelo, Kantonalni sud je naveo da iz iskaza blagajnika, tj. svjedoka S.J., slijedi da je u spornom periodu direktor, odnosno voditelj poslovnice oštećene bio apelant, da je on dobivao nalog o isplati od likvidatora, nakon čega je novac morao davati apelantu, da nije mogao, tj. smio reagirati jer mu je apelant bio šef, da su nekada on, a nekada svjedokinja I.G., novac stavljali u kovertu i nosili apelantu, da je potpis na spornim nalozima njegov, apelantov i svjedokinje I.G., te da je novac koji je položen na štedne knjižice donio apelant. Kantonalni sud je, dalje, istakao da iz iskaza svjedokinje I.G. slijedi da je u spornom periodu direktor oštećene bio apelant, da je ona po njegovom nalogu otvorila štedne knjižice, da tada nisu postojale stroge procedure za polaganje novca, te da niti jednu transakciju na tim računima nije uradila samoinicijativno, nego po apelantovom nalogu. Kantonalni sud je istakao da je iskaze ovih svjedoka prihvatio kao istinite, iako se njihovi iskazi donekle razlikuju, što je razumljivo imajući u vidu protek vremena, te zaključio da navedeni svjedoci nisu imali nikakvog razloga niti motiva da daju lažan iskaz kojim bi naštetili apelantu kao svom bivšem šefu.
7. Kantonalni sud je, dalje, istakao da je povjerovao dijelu apelantovog iskaza u kojem je tvrdio da su mu svjedoci A.J. i M.J. dali novac da položi na štednju. koji je on donio u prostorije oštećene, a ne iskazima svjedoka A.J. i M.J. u dijelu u kojem su tvrdili da su oni osobno odnijeli novac u prostorije oštećene, jer su apelantov iskaz u tom dijelu potvrdili i djelatnici oštećene, svjedoci S.J. i I.G., te zato što iz informacije oštećene proizlazi da uplatni nalozi nisu bili potpisani. Očitujući se o dijelu apelantovog iskaza u kojem je naveo da je djelatnicima oštećene ostavljao bjanko potpisane naloge kako bi oni mogli njegovoj supruzi isplaćivati određene iznose, koje naloge su oni mogli zlouporabiti, Kantonalni sud je istakao da bi apelant vjerojatno nekada provjerio što je sa nalozima, kome su vršene isplata i kada, ali da se apelant o navedenom nije izjašnjavao. Također, istaknuto je da nisu utemeljeni apelantovi navodi o tome da su sporni nalozi različiti od ostalih naloga jer su pisani pisaćom mašinom i da nedostaju apoeni, jer je i sam apelant tvrdio, kao i svjedoci S.J. i I.G., da u to vrijeme nisu postojale procedure rada, tj. da poslovanje oštećene nije bilo uređeno. Dalje, da je apelant izjavio da je mogao raditi u bankama dok je bio socijalizam u kojem je sve što nije bilo zabranjeno bilo dopušteno, što ukazuje na to da je bio svjestan načina rada oštećene kojom je rukovodio, kao i posljedica koje bi mogle nastupiti, te da njegova izjava da je bio spreman navedeni iznos isplatiti svjedocima M.J. i A.J., budući da je u to vrijeme vodio spor pred sudom u kojem je vjerovao da će mu biti dosuđen iznos od 1.500.000,00 KM, navodi na pitanje tko bi isplatio toliki iznos ako ga nije uzeo.
8. Očitujući se o iskazima svjedoka M.J. i A.J., Kantonalni sud je naveo da nije prihvatio dijelove njihovih iskaza u kojima su tvrdili da su oni osobno odnijeli novac i položili na štednju, te da nisu poznavali apelanta, ako se ima u vidu da je utvrđeno da su apelantu dali toliku svotu novca da položi na štednju, odnosno da se ovdje očito radilo o dogovoru između njih i apelanta, što potvrđuje i činjenica da su ovi svjedoci reagirali tek nakon tri, četiri godine, nakon proteka rokova koje su davali apelantu. Kantonalni sud je istakao da navedeni zaključak proizlazi iz iskaza svjedokinje I.G. koja je izjavila da joj je svjedokinja M.J. kazala: «Nemoj Ive molim te, ovo neka ostane isključivo među nama, i da će ona to vidjeti sa apelantom i da će se nekako dogovoriti, da će mu dati neki rok».
9. Obrazlažući zašto nije prihvatio da se izvrši financijsko vještačenje, Kantonalni sud je naveo da je navedeno nepotrebno jer bi to samo vodilo odugovlačenju postupka ako se ima u vidu da ukupan iznos koji je isplaćen po spornim nalozima u potpunosti odgovara stanju u knjigama oštećene, a koje stanje je navedeno u informaciji oštećene. Dalje, obrazlažući zašto je odbio saslušati svjedoke (drugi djelatnici oštećene) na okolnosti tko je donio novac, odnosno tko je položio novac na štedne knjižice, Kantonalni sud je istakao da je navedeno bespredmetno jer je prihvatio apelantov iskaz u tom dijelu, tj. da je on donio novac, kao i prijedlog da se ponovo saslušaju svjedoci I.G., S.J. i A.J. jer su već saslušani, odnosno da su ispitani i izravno i unakrsno, te da obrana nije predložila suočenje apelanta i ovih svjedoka. Obrazlažući zašto je odbio prijedlog obrane da se izvrši kemijsko-fizikalno vještačenje da bi se utvrdila starost mastila na nalozima, Kantonalni sud je naveo da kod činjenice da je utvrđeno da je sporne naloge potpisao apelant, vrijeme potpisivanja nije bitno u konkretnom slučaju.
10. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Kž-08-
000210 od 5. lipnja 2008. godine, kojom je žalbu djelomično uvažio i preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni tako da je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, a u ostalom dijelu konstatirao da presuda ostaje neizmijenjena. Odgovarajući na žalbene navode vezano za nepotpuno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud imao argumentirane razloge za zaključak da je apelant počinio predmetno kazneno djelo, tj. da je primio, odnosno preuzeo novac sa spornih knjižica. Navedeno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka grafologa iz kojeg slijedi da je apelant potpisao sporne naloge, te iz iskaza svjedoka djelatnika oštećene I.G. i S.J., što je konstatirano i u informaciji oštećene iz koje je vidljivo da su transakcije sa spornih knjižica u iznosima i datumima identične spornim nalozima.
11. Dalje, odgovarajući na žalbene navode da je činjenično stanje nepotpuno i nepravilno utvrđeno i zbog toga što nije utvrđeno zbog čega su sporni nalozi popunjavani pisaćom mašinom, odnosno da nisu navedeni apoeni, Vrhovni sud je istakao da je prvostupanjski sud na temelju iskaza apelanta i svjedoka I.G. i S.J. pravilno zaključio da je poslovanje oštećene u spornom periodu bilo daleko od uređenog, odnosno da i sam apelant navodi da su mu oštećeni, svjedoci M.J. i A.J. dali veću svotu novca da on otvori četiri štedne knjižice, na koje je on sukcesivno polagao manji iznos od 30.000,00 KM, kako bi izbjegao prijavljivanje financijskoj policiji. Vrhovni sud je naveo da navedeno ukazuje na neorganizirano i neuobičajeno improvizirano poslovanje, te da samo zato što u spornim nalozima nisu navedeni apoeni novčanica koje su isplaćene ne dovode u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je apelant počinio predmetno kazneno djelo.
12. Vezano za neprihvaćanje izvođenja dokaza financijskog i kemijsko-fizikalnog vještačenja, Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno odbio izvođenje ovih dokaza jer su na temelju ostalih materijalnih dokaza i iskaza saslušanih svjedoka, te na temelju nalaza vještaka grafologa pravilno utvrđene sve odlučne činjenice za donošenje predmetne odluke, odnosno da je prvostupanjski sud dao valjane razloge zbog čega odbija navedena vještačenja.
13. U odnosu na neprihvaćanje prijedloga obrane za saslušanje svjedoka, drugih djelatnika oštećene vezano za uplatu novca na štednim knjižicama, te za ponovno saslušanje I.G., S.J. i A.J., Vrhovni sud je istakao da je, također, pravilna odluka prvostupanjskog suda jer je prihvaćen apelantov iskaz, tj. da je novac u prostorije oštećene donio apelant, odnosno da su saslušani svjedoci i izravno i unakrsno ispitani. Vezano za prijedlog obrane da se izvrši uvid u videosnimke na okolnost da li je apelant primio sporni novac, Vrhovni sud je naveo da i ovaj prijedlog utemeljeno nije prihvaćen jer nije moguće utvrditi koja dokumentacija i koji iznos novca potječu iz pojedine bankarske transakcije.
14. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3. točka d) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu navedenog prava apelant nalazi u postupanju sudova koji su ignorirali njegov iskaz u kojem je tvrdio da on nije uzeo taj novac, nego da su iskorišteni njegovi bjanko-nalazi za isplatu kako bi se njemu predmetni iznos stavio na teret. Apelant ističe da u spornim nalozima nisu upisani apoeni i da ne postoji saldo stanja, da oštećeni M.J. i A.J. reagiraju tek nakon tri, četiri godine, te da oni ne govore istinu, tj. da su dolazili u prostorije oštećene i polagali novac, što nije točno jer je on donio taj novac. Dalje, navodi da činjenica koja govori da bi on izvršio povrat novca ne govori da je on priznao da je počinio ovo kazneno djelo nego da se iz takvog ponašanja može zaključiti da je on ugledan čovjek i da nije sklon vršenju kriminalnih radnji, tj. da on nije počinio ovo kazneno djelo niti je sebi pribavio ikakvu imovinsku korist. Apelant ističe da nikada nije zaprimio odgovor na žalbu od Kantonalnog tužiteljstva, čime je povrijeđena odredba članka 317. ZKPFBiH. Apelant, dalje, navodi da nije prihvaćen njegov prijedlog da se saslušaju svjedoci, drugi djelatnici banke, da se izvrši financijsko vještačenje kako bi se utvrdilo da li su predmetne transakcije izvršene dok je on bio direktor oštećene. Dalje, apelant ističe da sud nije dopustio da se izvrši kemijsko-fizikalno vještačenje kako bi se utvrdila starost mastila na spornim nalozima da bi se ustanovilo da li su sporni nalozi potpisani u isto vrijeme, te, ako jesu, onda to dokazuje da se radi o bjanko-nalozima i da ne odgovaraju vremenu isplate što dokazuje da on nije počinio ovo kazneno djelo. Apelant, također, navodi da sud nije prihvatio niti da se izvrši uvid u videokamere, odnosno snimke na dan podizanja novca. Apelant ističe da mu je odbijanjem prijedloga obrane povrijeđeno pravo na obranu, odnosno da nije postojala jednakost u postupanju. Osim što je u obrascu apelacije naveo da mu je povrijeđeno pravo iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije, apelant niti u jednom dijelu apelacije nije obrazložio u čemu nalazi povredu ovog prava.
15. U dopuni apelacije apelant ponavlja navode iz apelacije, te ističe da su sudovi donijeli odluku isključivo na dokazima optužbe, da nisu uopće obrazložili na temelju čega su zaključili da je on počinio ovo kazneno djelo, te da ovakva obrazloženja ne zadovoljavaju princip in dubio pro reo.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
18. Ustavni sud uočava da predmetna apelacija pokreće pitanja iz članka 6. st. 1. i 3. točka
d) Europske konvencije jer se apelant žali na postupanje redovitih sudova koji su donijeli pogrešan zaključak o njegovoj krivnji, tj. koji su zaključili da je on počinio ovo kazneno djelo, pri čemu su počinili povredu procesnog prava, te nisu prihvatili izvođenje dokaza koje je predlagala obrana, čime mu je povrijeđeno pravo na obranu.
19. U svezi sa apelantovim navodima o tome da mu je povrijeđeno pravo na obranu u okviru prava na pravično suđenje jer je prvostupanjski sud odbio njegov prijedlog za provođenje financijskog i kemijsko-fizikalnog vještačenja, saslušanje kao svjedoka drugih djelatnika oštećene, ponovnog saslušanja već saslušanih svjedoka, te vršenje uvida u videosnimke, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj članak 6. Europske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Ustvari, na redovitom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz članka 6. stavak 3. d) Europske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02 , objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Dalje, odbijanje suda da provodi predložene dokaze, u okolnostima kada su činjenice zbog kojih se traži provođenje tih dokaza utvrđene na drugi način, diskreciono je pravo suda i ne predstavlja povredu članka 6. Europske konvencije (vidi Dom za ljudska prava, Odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/98/1335, Zuhdija Rizvić i dr. protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 5. ožujka 2002. godine, točka 253). Članak 6. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Europski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. travnja 1992. godine, serija A, broj 235, točka 34, Dom za ljudska prava, CH/00/6558, Edin Garaplija protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 12. travnja 2002. godine, točka 68).
20. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je, suprotno apelantovim navodima, Kantonalni sud dao decidirano obrazloženje zašto je odbio provođenje financijskog i kemijsko-fizikalnog vještačenja, saslušanje kao svjedoka drugih djelatnika oštećene, ponovnog saslušanja već saslušanih svjedoka, te vršenje uvida u videosnimke. Dalje, Ustavni sud ne nalazi da je ovakvim postupanjem povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka koji je važan element pravičnog suđenja, posebno u kaznenom postupku. Navedeni princip podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uvjetima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika, što je u konkretnom slučaju ispoštovano, te nema niti jednog razloga na temelju kojeg bi se moglo zaključiti da je apelant bio u podređenom položaju u odnosu na tužitelja.
21. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje i povredu procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj A
P 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. točka d) Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati.
23. U pogledu apelantovih navoda iz dopune apelacije u kojoj apelant ističe da je odluka o krivnji utemeljena samo na dokazima optužbe, da presuda nije uopće obrazložena, te u kojoj apelant obrazlaže povredu prava iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje na svoju dosadašnju praksu, odnosno na članak 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obvezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena izvan toga roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenoga roka. S obzirom na to da je predmetna dopuna apelacije podnesena nakon proteka propisanog roka, a ne odnosi se na nove pravne okolnosti nego se tiče istog činjeničnog stanja i osporenih odluka, Ustavni sud se neće upustiti u razmatranje ovih apelantovih navoda.
24. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović