Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2288/08 (M.V.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Otkaz
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2288/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. listopada 2010. godine, u predmetu broj AP 2288/08, rješavajući apelaciju M.V., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.V. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 008155 07 Rev od 17. travnja 2008. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-Gž-06-000 609 od 5. prosinca 2006. godine i Presude Općinskog suda Mostar broj P.57/03-Č od 8. ožujka 2006. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. M.V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin, odvjetnice iz Čitluka, podnio je 23. srpnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 008155 07 Rev od 17. travnja 2008. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000 609 od 5. prosinca 2006. godine i Presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.57/03-Č od 8. ožujka 2006. godine.
2. JP «Elektroprivreda HZ HB» d.o.o. Mostar je odlukom o otkazu ugovora o radu od 3. ožujka 2003. godine (u daljnjem tekstu: sporna odluka) apelantu otkazao ugovor o radu, protiv kojeg je apelant pokrenuo parnični postupak radi poništenja sporne odluke, vraćanja na posao, uspostave svih prava iz radnog odnosa, te naplate potraživanja iz radnog odnosa sa zakonskim zateznim kamatama.
3. Presudom Općinskog suda broj P.57/03-Č od 8. ožujka 2006. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, između ostalog, izvršio uvid u: rješenje o imenovanju komisije, zapisnik komisije, poziv tužene upućen apelantu da se izjasni na navode iz zapisnika, apelantovo izjašnjenje, spornu odluku, odluku o naknadi štete, odluku o apelantovom prigovoru, pravilnik o radu JP «Elektroprivreda HZ HB» d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tužena), naputak o radu blagajne tužene, pregled uplata i pologa sa blagajne tužene, nalaze i mišljenja financijskih vještačenja, te je saslušao apelanta i svjedoke, uposlenike tužene, Z.M., P.Š.,
M.O., M.R., Š.M., K.P., S.Č. i Ž.B.
4. Općinski sud je naveo da iz rješenja o imenovanju komisije slijedi da je zadatak komisije bio usklađivanje stanja blagajne i pologa na banku, da iz zapisnika koji je sačinila komisija slijedi da je utvrđena razlika između ukupnih pologa i ukupnih zaduženja u iznosu od 34.948,63 KM, s tim da je iznos od 17.415,00 KM položen prvi radni dan 2003. godine, umjesto 31. prosinca 2002. godine. Dalje, navedeno je da iz apelantovog izjašnjenja slijedi da navodi iz zapisnika komisije nisu točni jer je on sav zaduženi novac položio u banku, zatim da je primao novac za ispostavljene račune, što su uostalom radili i drugi djelatnici, da je on blagajnik i da nije ništa knjižio, da nije ranije obaviješten da se nešto ne slaže, da mu nije jasno zbog čega je on jedini odgovoran za manjak, te predložio da se formira komisija koja bi utvrdila pravo stanje. Općinski sud je, dalje, naveo da iz odluke o naknadi štete proizlazi da je apelant dužan naknaditi tuženoj iznos od 34.948,00 KM u roku od šest mjeseci, da iz odluke povodom apelantovog prigovora slijedi da je tužena prihvatila apelantov prijedlog, te još jednom preispitala dokumentaciju, nakon čega je zaključila da apelantov prigovor nije utemeljen. Dalje, da iz iskaza zakonskog zastupnika tužene Z.M. slijedi da su ga iz službe za obračun obavijestili da postoji razlika između «sintetike i analitike», zbog čega je imenovana komisija koja bi utvrdila zbog čega je došlo do te razlike, da je uzeto u obzir da je apelant uplatio iznos od 17.415,00 KM, da je donesena sporna odluka i odluka o naknadi štete. Iz iskaza svjedoka P.Š., rukovoditelja organizacione jedinice tužene, slijedi da je nakon godišnjeg sravnjivanja blagajne uočena razlika između zaduženog i položenog novca, te da je polaganje primljenog novca po sistematizaciji trebao vršiti apelant, da iz iskaza svjedoka M.O., referenta za obračun u tuženoj, slijedi da su inkasanti novac uvijek predavali apelantu, a ne šalterskim djelatnicima, da zna da apelant nije svaki dan polagao novac u banku, da iz iskaza svjedokinje M.R., šalterske djelatnice tužene, slijedi da je novac od inkasanata predavan uz nalog blagajne koji je ona pravila apelantu, te da iz iskaza svjedokinje Š.M., rukovoditelja službe odnosa sa potrošačima u tuženoj, proizlazi da su inkasanti novac izravno predavali apelantu. Općinski sud je naveo da je iskazima ovih svjedoka poklonio vjeru jer su suglasni sa ostalim provedenim dokazima. Dalje, da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka slijedi da je utvrđen manjak u iznosu od 42.936,81 KM, da je sačinjen na temelju podataka iz dokumentacije po kojoj se sačinjava financijski izvještaj o poslovanju, da nema sumnje u njihovu točnost, budući da se radi o izvornoj dokumentaciji za knjiženje. Općinski sud je naveo da je prihvatio ovaj nalaz kao objektivan i stručan.
5. Općinski sud je naveo da je odredbom članka 66. stavak 1. Pravilnika o radu tužene propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu uposleniku bez poštivanja otkaznog roka ako je uposlenik počinio težu povredu radne obveze, da je odredbama članka 69. istog pravilnika propisano da se otuđivanje ili uništenje imovine tužene, te uporaba sredstava protivno njihovoj namjeni ili na drugi način nezakonita uporaba sredstava tužene smatra težom povredom radne obveze, te da je odredbom članka 67. istog pravilnika obvezno da se uposleniku kojem se otkazuje ugovor o radu omogući davanje obrane. Dalje, da je odredbom članka 89. Zakona o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: Zakon o radu) propisano da se ugovor o radu može otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja činjenice zbog koje se otkaz daje, da je odredbom članka 90. istog zakona propisano da ako poslodavac otkazuje ugovor o radu obvezan je omogućiti uposleniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano to očekivati od poslodavca, te da je u smislu odredbe članka 91. istog zakona potrebno da poslodavac dokaže razloge za otkaz. Dalje, da je odredbom članka 10. stavak 1. Zakona o financijskom poslovanju propisano da je pravna osoba obvezna da novac primljen u gotovini po bilo kojem osnovu uplati isti dan na svoj račun, a najkasnije naredni dan.
6. Općinski sud je zaključio da je u smislu navedenih odredbi materijalnih propisa, te nakon provedenih dokaza, njihove analize i ocjene zaključio da nema utemeljenja za usvajanje apelantovog tužbenog zahtjeva, tj. da je tužena dokazala postojanje razloga za otkaz, odnosno da sporna odluka nije nezakonita.
7. Obrazlažući zašto nije prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka koji je urađen u dijelu postupka koji se vodio prema odredbama ranijeg Zakona o parničnom postupku, Općinski sud je naveo da ovaj vještak nije mogao utvrditi da li postoji manjak ili ne zbog neslaganja u dokumentaciji, te ga je ocijenio nejasnim i nepotpunim. Vezano za neprihvaćanje iskaza svjedokinje K.P., financijskog knjigovođe u tuženoj, Općinski sud je naveo da je ova svjedokinja u srodstvu sa apelantom, odnosno da je ovaj iskaz subjektivan i pristran.
8. Dalje, odgovarajući na apelantove prigovore da je tužena postupila suprotno odredbi članka 89. Zakona o radu jer nije ispoštovala rok od 15 dana, Općinski sud je naveo da su neutemeljeni jer se za manjak saznalo krajem 2002. godine, o čemu je obaviješten rukovoditelj tužene koji je 5. veljače 2003. godine donio rješenje o imenovanju komisije koja je 17. veljače 2003. godine sačinila zapisnik, nakon čega je pozvan apelant da da svoju obranu, a da je 3. ožujka 2003. donesena sporna odluka. Dakle, podatak o tome tko je odgovoran za manjak postao je poznat tek 17. veljače 2003. godine, te da je sporna odluka donesena u roku.
9. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-Gž-06-
000 609 od 5. prosinca 2006. godine, kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odluka prvostupanjskog suda pravilna jer je utvrđeno da je apelant u sporno vrijeme bio raspoređen na radno mjesto knjigovođe u okviru kojeg su, između ostalog, predviđeni poslovi naplate računa za električnu energiju, primanje uplata i vršenje isplata s blagajne, te predaja i podizanje gotovine s banke, da je zapisnikom petočlane komisije utvrđena razlika između ukupnih pologa i zaduženja, da je iz odluke tužene kojom je odbijen apelantov prigovor vidljivo da je još jednom povodom apelantovog prijedloga preispitana kompletna dokumentacija i utvrđeno isto činjenično stanje koje je utvrdila komisija. S tim u svezi, Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je apelant počinio težu povredu radne obveze jer je na pouzdan način utvrđen manjak za koji je odgovoran apelant, da je zbog toga sporna odluka pravilna i utemeljena na zakonu, budući da su se stekli razlozi u smislu čl. 88. i 91. Zakona o radu.
10. Očitujući se na žalbene navode da je prvostupanjski sud neutemeljeno prihvatio nalaz financijskog vještaka, a ne nalaz financijskog vještaka koji je urađen ranije, Kantonalni sud je istakao da je pravilna odluka prvostupanjskog suda, tj. da je nalaz vještaka jasan, određen i stručan, da je urađen po nalogu suda, te da je dat u dijelu postupka koji se vodio prema odredbama novog ZPP, na temelju uvida u potpunu dokumentaciju tužene. Vezano za žalbeni navod da tužena nije u roku od 15 dana od dana saznanja za učinjenu povredu radne obveze donijela spornu odluku, Kantonalni sud je istakao da je pravilna odluka prvostupanjskog suda jer je tužena za činjenicu zbog koje se daje otkaz, tj. za manjak i tko ga je prouzrokovao, saznala nakon sačinjavanja zapisnika komisije, a to je 17. veljače 2003. godine, a sporna odluka je donesena 3. ožujka 2003. godine, tj. u roku od 15 dana. U odnosu na apelantov navod da u postupku nije pravilno utvrđena visina manjka, Kantonalni sud je istakao da je u predmetnom slučaju bitno da je nastao manjak za koji je isključivo odgovoran apelant.
11. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda izjavio reviziju, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 58 0 P 008155 07 Rev od 17. travnja 2008. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelantov prigovor da je u postupku izostala pravilna ocjena dokaza paušalan i ničim utemeljen, tj. da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.
12. Apelant navodi da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant nalazi u postupanju sudova koji su donijeli pogrešnu odluku jer tužena nije dokazala razloge za otkaz, odnosno da prvostupanjski sud nije prihvatio raniji nalaz vještaka financijske struke zato jer je rađen u vrijeme kada je postupak vođen prema pravilima ranijeg ZPP, a da je prihvatio iskaze svjedoka koji su također iz tog perioda, da je to vještačenje jasno i potpuno, da je nalaz vještaka koji je prihvatio sud potpuno različit u odnosu na visinu manjka koju je utvrdila komisija jer je komisija utvrdila 34.948,63 KM, a vještak 42.936,81 KM. Dalje, da sporna odluka ne sadrži propis i vrijeme navodnog izvršenja povrede radne obveze, da je donesena nakon proteka roka od 15 dana protivno odredbama Zakona o radu, zato što je apelant jedino bio dužan za polaganje novca, odnosno da se odmah saznalo tko je odgovoran za manjak, a ne kako sudovi tumače da se to saznalo tek nakon što je formirana komisija. Apelant ističe da se prvostupanjski sud uopće nije očitovao o tome zašto nije prihvatio iskaze svjedoka S.Č. i Ž.B. koji bi doveli do drugačije utvrđenog činjeničnog stanja, niti je drugostupanjski sud odgovorio na ove navode koje je iznio u žalbi.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redoviti sudovi utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie)neutemeljeni.
17. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović