Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2570/08 (S. A.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2570/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. listopada 2010. godine, u predmetu broj AP 2570/08, rješavajući apelaciju Sabahudina Ahića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sabahudina Ahića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000466 od 27. svibnja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj P-1473/03 od 25. siječnja 2006. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Sabahudin Ahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Amra Gurda, odvjetnica iz Sarajeva, podnio je 22. kolovoza 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000466 od 27. svibnja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1473/03 od 25. siječnja 2006. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za određivanje privremene mjere kojom bi obvezao Federaciju Bosne i Hercegovine, Zeničko-dobojski kanton, da apelantu bez odlaganja uspostavi radnopravni status.

2. Apelant je rješenjem Vlade Zeničko-dobojskog kantona 1. listopada 2001. godine imenovan za šefa Kabineta predsjednika Vlade. Rješenjem Vlade Zeničko-dobojskog kantona apelant je 22. siječnja 2003. godine razriješen dužnosti šefa Kabineta. U postupku rješavanja apelantovog radnopravnog statusa, premijer Zeničko-dobojskog kantona je donio Rješenje o prestanku radnog odnosa od 23. listopada 2003. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o prestanku radnog odnosa), na koje je apelant uložio prigovor koji je odbijen Rješenjem od 10. studenog 2003. godine (u daljnjem tekstu: rješenje po prigovoru). Apelant je protiv Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) pokrenuo parnični postupak radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa. Tijekom postupka apelant je opredijelio tužbeni zahtjev tako da je tražio poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa i rješenja po prigovoru, zatim da se obveže tuženi da ga rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, da mu se uspostave sva prava iz radnog odnosa počevši od 1. prosinca 2003. godine, te da mu za period od 29. siječnja 2003. godine do 1. prosinca 2003. godine tuženi isplati iznos od 15.740,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te troškove postupka.

3. Presudom Općinskog suda broj P-1473/03 od 25. siječnja 2006. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju Općinski sud je naveo da je u dokaznom postupku, između ostalog, izvršio uvid u: rješenja tužene, Pravilnik o unutarnjoj organizaciji Kabineta predsjednika Vlade tuženog (u daljnjem tekstu: pravilnik), obavijest glavnog federalnog inspektora, uredbu o obrazovanju Kabineta predsjednika Vlade tuženog iz 2001. godine (u daljnjem tekstu: uredba iz 2001. godine), uredbu o obrazovanju Kabineta predsjednika Vlade tuženog iz 2003. godine (u daljnjem tekstu: uredba iz 2003. godine), odluku o imenovanju šefa Kabineta predsjednika Vlade tuženog, te je saslušao apelanta i svjedokinju M.F.

4. Općinski sud je istakao da iz pravilnika slijedi da šefa kabineta imenuje i razrješava Vlada, da iz obavijesti glavnog federalnog inspektora slijedi da je apelant obaviješten o poduzetim radnjama povodom njegove predstavke u svezi sa rješavanjem njegovog radnopravnog statusa, da iz uredbe iz 2001. godine slijedi da šefa kabineta imenuje i razrješava Vlada na prijedlog predsjednika Vlade, da iz uredbe iz 2003. godine slijedi da šefa kabineta imenuje i razrješava Vlada na prijedlog premijera. Dalje, da iz apelantovog iskaza slijedi da je apelant prije imenovanja obavljao poslove tajnika u Udruženju gospodarstvenika i u kojem je imao stalni radni odnos prije nego što je imenovan na dužnost šefa kabineta, a da iz iskaza svjedokinje M.F. slijedi da glavni federalni inspektor nije dao nalog da se donese rješenje o prestanku radnog odnosa, nego da se riješi apelantov radnopravni status sukladno Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH («Službene novine FBiH» broj 13/98; u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima). Dalje, da je u obrazloženju rješenja o prestanku radnog odnosa navedeno da je u postupku povodom apelantove predstavke glavnom federalnom inspektoru, te obraćanja nadležne službe tuženog Federalnom ministarstvu pravde povodom primjene Zakona o radnim odnosima na konkretnu pravnu situaciju, utvrđeno da je nadležni rukovoditelj uprave obvezan donijeti rješenje o apelantovom radnopravnom statusu. Općinski sud je naveo da je apelant poslove šefa kabineta prestao vršiti razrješenjem, odnosno imenovanjem novog šefa kabineta, tj. da mjesto šefa kabineta nije ukinuto niti je apelant zbog drugih razloga prestao obavljati te poslove.

5. Općinski sud je, dalje, naveo da je odredbom članka 139. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: Zakon o radu), između ostalog, propisano da uposleniku izabranom, odnosno imenovanom na neku od javnih dužnosti u organu BiH, FBiH, kantonu ili općini, prava i obveze iz radnog odnosa na njegov zahtjev miruju, a najduže četiri godine od dana izbora, odnosno imenovanja, odnosno da uposleniku kojem je privremeno prestao radni odnos na mjestu na kojem je zatečen u vrijeme imenovanja na to radno mjesto ima se pravo vratiti po isteku perioda na koji je imenovan. Dalje, da je odredbom članka 47. Zakona o radnim odnosima predviđeno da službenike s posebnim ovlaštenjima postavlja i smjenjuje rukovoditelj organa uprave, da je odredbom članka 137. istog zakona propisano da protiv rješenja rukovoditelja organa uprave donesenog po prigovoru službenik ima pravo tražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom u roku od 30 dana od dana prijema rješenja koje je doneseno po prigovoru.

6. Općinski sud je zaključio da, kako apelant nije zasnovao radni odnos kod tuženog u smislu odredbi čl. 11-17. Zakona o radnim odnosima, nego je imenovan na funkciju u izvršnoj vlasti tuženog sa koje je razriješen, apelantov tužbeni zahtjev nije utemeljen.

7. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-06-

000 916 od 25. prosinca 2006. godine, kojom je žalbu uvažio, preinačio prvostupanjsku presudu, poništio rješenje o prestanku radnog odnosa i rješenje po prigovoru, obvezao tuženog da apelantu uspostavi sva prava iz radnog odnosa počevši od 1. prosinca 2003. godine, da mu isplati iznos od 15.740,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu naknadi troškove parničnog postupka. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostupanjski sud u izreci svoje odluke pogrešno koristio termin rješenje, a ne presuda.

8. Obrazlažući zašto odluka prvostupanjskog suda nije zakonita, Kantonalni sud je istakao se u ovom postupku ne ispituje zakonitost odluke kojom je apelant imenovan na dužnost šefa kabineta, nego da se ispituje zakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa i rješenja po prigovoru. Dalje, navedeno je da se u obrazloženju rješenja o prestanku radnog odnosa kao razlog prestanka radnog odnosa navodi da je apelantu dužnost šefa kabineta prestala njegovim razrješenjem, odnosno imenovanjem novog šefa kabineta, a ne zbog ukidanja radnog mjesta, niti postajanja nekog drugog razloga. Kantonalni sud je naveo da iz uredbe iz 2003. godine slijedi da se navedenom uredbom obrazuje Kabinet premijera Vlade tuženog, da donošenjem ove uredbe prestaje da važi uredba iz 2001. godine, da je člankom 4. st. 1. i 2. uredbe iz 2003. godine propisano da radom kabineta rukovodi šef kabineta i ima prava i dužnosti pomoćnika ministra. Dalje, da tuženi i prvostupanjski sud previđaju činjenicu da se apelant u više dokumenata tretira kao «službenik», tj. da se pri donošenju svojih dokumenata tuženi poziva na odredbe Zakona o radnim odnosima, te da je i glavni federalni inspektor naložio tuženom da odluči o apelantovom radnopravnom statusu u smislu Zakona o radnim odnosima, što govori da je apelant imao status službenika organa uprave. S tim u svezi, Kantonalni sud je istakao da je apelant imenovanjem na dužnost šefa kabineta stekao status službenika i da mu s tim u svezi pripadaju sva prava u smislu Zakona o radnim odnosima, bez obzira na to što je navedenim zakonom propisano na koji način se primaju službenici, a ne kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud, tj. da zato što apelant nije zasnovao radni odnos prema odredbama čl. 11-17. Zakona o radnim odnosima da nema status službenika. Dalje, da ova rješenja nisu zakonita zato što je apelantu radni odnos mogao jedino prestati u smislu odredaba čl. od 121. do 130. Zakona o radnim odnosima, a ne kako to prvostupanjski sud zaključuje. Kantonalni sud je zaključio da, kako je utvrdio da je rješenje o prestanku radnog odnosa i rješenje po prigovoru nezakonito, to je u smislu čl. 96. st. 2. i 3. Zakona o radu usvojio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na uspostavu prava iz radnog odnosa i potraživanja iz radnog odnosa.

9. Odlučujući o reviziji tuženog, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-07-

000466 od 27. svibnja 2008. godine, kojom je reviziju uvažio, preinačio drugostupanjsku presudu, apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. Obrazlažući zašto je drugostupanjska presuda nezakonita, Vrhovni sud je naveo da apelant imenovanjem za šefa kabineta nije imao status službenika, kako to pogrešno tumači drugostupanjski sud, odnosno da prvostupanjski sud u obrazloženju presude pravilno ukazuje na to da je apelantu radni odnos prestao rješenjem o razrješenju od 22. siječnja 2003. godine, tako da su rješenje o prestanku radnog odnosa i rješenje po prigovoru irelevantni. Vrhovni sud je naveo da je u presudi Kantonalnog suda pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te da je u smislu odredbe članka 250. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03 i 73/05; u daljnjem tekstu: ZPP) donio svoju odluku.

10. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Apelant ističe da je prvostupanjski sud svoju odluku donio u obliku rješenja, a ne presude, koju je Vrhovni sud potvrdio, a razloge za to ograničio samo jednom rečenicom, tj. da on nije imao status službenika, što apsolutno nije točno ako se imaju u vidu rješenja iz 2007. godine, zatim rješenje o prestanku radnog odnosa i rješenje po prigovoru. Apelant, dalje, navodi da iz rješenja glavnog federalnog inspektora slijedi da se na apelanta moraju primijeniti odredbe Zakona o radnim odnosima, da iz uredbe iz 2001. godine i iz rješenja o imenovanju proizlazi da je apelant morao imati status službenika, a ne suprotno, kako to nalazi Vrhovni sud. Navedeno proizlazi i iz pravilnika koji je donesen 2001. godine prema kojem je šef kabineta izjednačen sa pomoćnikom ministra, te da šef kabineta nema obilježje izbornog radnog mjesta nego da se radi o zasnivanju radnog odnosa. Apelant, dalje, navodi da Vrhovni sud, sukladno odredbi članka 240. stavak 2. ZPP, nije trebao niti mogao odlučivati o reviziji jer je očito da je revizija izjavljena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega nije dopuštena. Dalje, da prvostupanjski sud nije odredio vrijednost spora, a da se njegov tužbeni zahtjev odnosio isključivo na pobijanje rješenja o prestanku radnog odnosa i rješenja po prigovoru, te da je Vrhovni sud morao utvrditi da je dosuđeni novčani iznos sporedno potraživanje. Apelant navodi da je Vrhovni sud, u smislu odredbe članka 250. stavak 2. ZPP, trebao predmet vratiti na ponovno suđenje, a nikako preinačiti drugostupanjsku presudu i potvrditi presudu Općinskog suda, zbog čega mu je i zbog ovog razloga povrijeđeno pravo na pravičan postupak.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U svezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Vezano za apelantove navode da je Vrhovni sud odlučivao o reviziji, iako je izjavljena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja zbog kojih razloga revizija nije dopuštena, te navode u svezi sa vrijednošću spora, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, nalazi da je tuženi reviziju izjavio zbog toga što smatra da se na apelanta ne mogu primijeniti odredbe čl. 112. i 113. Zakona o radnim odnosima (ovim odredbama reguliran je postupak stavljanja na raspolaganje službenika), jer je apelantova dužnost šefa kabineta prestala razrješenjem prilikom imenovanja novog šefa kabineta (dok je apelant prije imenovanja na navedenu dužnost bio zaposlen u Udruženju gospodarstvenika, tj. nije uopće bio službenik bilo kojeg organa uprave na području kantona ili Federacije), odnosno da je pobijanom presudom apelantu dosuđen iznos koji premašuje propisani limit. Dalje, u odnosu na apelantov navod u svezi sa načinom odlučivanja Vrhovnog suda, Ustavni sud nalazi da je odredbom članka 250. ZPP propisano: «Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu», dakle, ne nalazi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio bilo koju zakonsku odredbu.

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.

16. Vezano za apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud uočava da apelant nije obrazložio u čemu se sastoji povreda ovog prava, niti se iz apelacije i dokumenta priloženih uz apelaciju to može utvrditi, nego je povredu ovog prava paušalno istakao, tim prije što se u predmetnom postupku raspravljalo o načinu prestanka radnog odnosa, a nikako o pitanjima koja bi uopće mogla utjecati na ovo apelantovo pravo. S tim u svezi, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.

17. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, Ustavni sud neće posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

19. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2570/08 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio