Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2663/08 (I. I., O. B., N. B., E. H., M. H., H. H., E. S., F. H., Š. M.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 383
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2663/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. listopada 2010. godine, u predmetu broj AP 2663/08, rješavajući apelaciju Islama Imamovića i dr., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Islama Imamovića, Osmana Baručije, Nedima Bajramovića, Ešefa Hadžića, Munevera Hamzića, Hidajeta Huskanovića, Enesa Sinanovića, Fadila Hasanice, Šukrije Muslića, Nermina Kahrimana, Rasima Ibrahimagića, Jasmina Hodžića i Enesa Kubata podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kžk-08-000001 od 19. lipnja 2008. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Islam Imamović, Osman Baručija, Nedim Bajramović, Ešef Hadžić, Munever Hamzić, Hidajet Huskanović, Enes Sinanović, Fadil Hasanica, Šukrija Muslić, Nermin Kahriman, Rasim Ibrahimagić, Jasmin Hodžić i Enes Kubat (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, koje zastupa Dževad Kadribašić, odvjetnik iz Zenice, podnijeli su 1. rujna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kžk-08-000001 od 19. lipnja 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Zenici broj 043-0-K-07-000181 od 17. rujna 2007. godine apelanti su proglašeni krivim zato što su, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinili kazneno djelo zlouporabe položaja ili ovlaštenja iz članka 383. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05; u daljnjem tekstu: KZFBiH). Općinski sud je apelantima izrekao uvjetne osude kojim je utvrdio kazne zatvora u trajanju od po šest mjeseci, koje se neće izvršiti ukoliko apelanti u roku od jedne godine ne počine novo kazneno djelo.
3. Općinski sud je naveo da je u dokaznom postupku, između ostalog, saslušao svjedoka H.K. i apelante, da je izvršio uvid u: odluku Nadzornog odbora «BH Steel Željezara Zenica» (u daljnjem tekstu: odluka Nadzornog odbora), molbu za pomoć uposlenim koju je podnio Sindikat «BH Steel Željezara Zenica» (u daljnjem tekstu: sindikat), izvod iz zapisnika sa sjednice sindikata, Statut sindikata, zahtjev uposlenih za subvenciju grijanja i odgovor na zahtjev.
4. Općinski sud je istakao da iz odluke Nadzornog odbora slijedi da je «BH Steel Željezara Zenica» (u daljnjem tekstu: BH Steel) odobrio 100.000,00 KM svojim uposlenim na ime pokrića dijela troškova grijanja etažnih stanova, odnosno da se ova odluka odnosi na sve uposlene, da iz zapisnika sindikata sa sjednice na kojoj su bili prisutni apelanti slijedi da je sindikat donio zaključak prema kojem se isplata naprijed navedenih sredstava vrši samo za članove sindikata. Dalje, da je iz obrane apelanata vidljivo da je zaključak o podjeli sredstava samo za članove sindikata (a ne i za ostale uposlene, kako je glasila odluka Nadzornog odbora) donesen jednoglasno, što znači da su svi apelanti sudjelovali u donošenju tog zaključka. Općinski sud je zaključio da su apelanti počinili kazneno djelo koje im je stavljeno na teret.
5. Analizirajući iskaze apelanata koje su dali u svojoj obrani, Općinski sud je naveo da su apelanti izjavili da je članstvo u sindikatu dobrovoljno i da ustavi i Zakon o radu garantiraju pravo sindikata upravo da zastupa članove sindikata, da je inicijativa za pomoć krenula od sindikata i da odluka sindikata obvezuje samo članove sindikata, te da je upravni odbor taj koji treba voditi brigu o socijalnim prilikama uposlenih. S tim u svezi, Općinski sud je naveo da je ovakva obrana apelanata proizvoljna i neutemeljena na bilo kojem dokazu, odnosno da samo predstavlja način kako bi se izbjegla kaznena odgovornost.
6. Odlučujući o žalbi apelanata, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 004-0-Kž-07-000 270 od 26. prosinca 2007. godine, kojim je žalbu uvažio, ukinuo prvostupanjsku presudu, te naložio održavanje glavnog pretresa i ekonomsko vještačenje. Kantonalni sud je naveo da žalba pravilno ukazuje na to da je prvostupanjski sud nepotpuno i pogrešno utvrdio činjenično stanje, jer nije utvrđeno na koji način i kako je izvršeno prebacivanje odobrenih sredstava u visini od 100.000,00 KM, tko je vršio isplatu i prema kojoj odluci. Dakle, ostalo je nejasno da li su odobrena sredstva prebačena na račun sindikata, odnosno tko je tim sredstvima raspolagao.
7. Postupajući sukladno navedenom rješenju, Kantonalni sud je održao glavni pretres nakon čega je donio Presudu broj 004-0-Kžk-08-000001 od 19. lipnja 2008. godine, kojom su apelanti proglašeni krivim zato što su, u vrijeme i na način označen u izreci presude, počinili kazneno djelo zlouporabe položaja ili ovlaštenja iz članka 383. stavak 1. KZFBiH. Kantonalni sud je apelantima izrekao uvjetne osude kojim je utvrdio kazne zatvora u trajanju od po šest mjeseci, koje se neće izvršiti ukoliko apelanti u roku od jedne godine ne počine novo kazneno djelo.
8. Kantonalni sud je naveo da je pročitao iskaz svjedoka H.K. koji je ovaj svjedok dao pred prvostupanjskim sudom, da je saslušao vještaka ekonomske struke, da je, između ostalog, izvršio uvid u: nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, odluku Nadzornog odbora, molbu za pomoć uposlenim koju je podnio sindikat, izvod iz zapisnika sa sjednice sindikata, Statut sindikata metalaca, zahtjev uposlenih za subvenciju grijanja i odgovor na zahtjev.
9. Kantonalni sud je istakao da iz nalaza ekonomskog vještačenja proizlazi da je prijenos sredstva između BH Steela, JP Grijanja i TP «Market Comerca» izvršen kompenzacijom, što znači da sindikat nije raspolagao tim sredstvima, bez obzira na to što je osnov za kompenzaciju bio zaključak Odbora sindikata koji predviđa da se ta sredstva dijele samo članovima sindikata. Dakle, bez obzira na to što sindikat nije izravno raspolagao novčanim sredstvima, osnov za kompenzaciju je bio zaključak sindikata, a ne odluka Nadzornog odbora, tako da 603 uposlenika nisu dobili odobrena im sredstva u ukupnom iznosu od 15.075,00 KM. Dalje, iz odluke Nadzornog odbora slijedi da je BH Steel odobrio svojim uposlenim iznos od 100.000,00 KM na ime pokrića dijela troškova grijanja etažnih stanova i kuća, a ne samo članovima sindikata. S tim u svezi, Kantonalni sud je naveo da su apelanti postupali suprotno odluci Nadzornog odbora, odnosno da su na sjednici Odbora odlučili da se odobrena sredstava dijele samo članovima sindikata. Dalje, slijedi da su apelanti mijenjajući odluku Nadzornog odbora iskoristili svoja ovlaštenja i položaj kao odgovorne osobe budući da članovi Odbora sindikata imaju svojstvo odgovornih osoba sukladno Statutu Sindikata metalaca, a što je bitan element bića kaznenog djela za koje se apelanti terete. S tim u svezi, Kantonalni sud je zaključio da je analizom provedenih dokaza nesumnjivo utvrđeno da su apelanti počinili kazneno djelo zlouporabe položaja ili ovlaštenja.
10. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti navode da su sudovi paušalno zaključivali i presude donijeli na temelju pretpostavki, a ne dokaza, zatim da je sud bio pristran kada je bezrezervno prihvatio pojedine izjave svjedoka koje nisu bile istinite, te da dokazi nisu ocijenjeni pojedinačno i u svezi sa ostalim dokazima, odnosno da je izostala slobodna procjena dokaza, zbog čega je donesena nezakonita i nepravilna odluka. Apelanti ističu da su onemogućeni da se u postupku izvedu dokazi kojim bi se oni suprotstavili navodima i tvrdnjama optužbe.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Ustavni sud nalazi da se suština navoda apelanata o povredi prava na pravično suđenje odnosi na to da u postupku nije dokazano da su oni počinili predmetno kazneno djelo i da je u svezi s tim izostala pravilna ocjena dokaza, te da je sud odbio da se izvedu dokazi kojim bi se suprotstavili optužbi. Dakle, iz navedenog proizlazi da se apelanti žale na povredu prava na pravično suđenje iz članka 6. st. 1. i 3. točka d) Europske konvencije.
14. Navode apelanata o tome da nije dokazano da su oni počinili predmetno kazneno djelo kao i da je u svezi s tim izostala pravilna ocjena dokaza Ustavni sud smatra navodima kojim apelanti osporavaju činjenično stanje koje je utvrđeno u konkretnom slučaju.
15. U svezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelanti ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.
17. U odnosu na navode apelanata da su odbijeni njihovi prijedlozi da se izvedu dokazi koji bi bili suprotstavljeni dokazima optužbe, Ustavni sud ukazuje na to da odbijanje suda da provodi predložene dokaze, u okolnostima kada su činjenice zbog kojih se traži provođenje tih dokaza utvrđene na drugi način, diskreciono je pravo suda i ne predstavlja povredu članka 6. Europske konvencije (vidi Dom za ljudska prava, Odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/98/1335 i dr., Zuhdija Rizvić i dr. protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 5. ožujka 2002. godine, točka 253). Članak 6. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Europski sud, Vidal protiv Belgije , presuda od 22. travnja 1992. godine, serija A, broj 235, točka 34, Dom za ljudska prava, CH/00/6558, Edin Garaplija protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 12. travnja 2002. godine, točka 68). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da niti iz apelacije niti iz dokumentacije uz apelaciju ne proizlazi da su apelanti predlagali izvođenje konkretnih dokaza, a da je proizvoljno odbijen njihov prijedlog, niti iz obrazloženja osporene presude proizlazi bilo što što bi ukazalo na takvu proizvoljnost ili da je dokazni postupak zlouporabljen na štetu apelanata, odnosno da apelanti nisu bili ravnopravna stranka u postupku. Stoga, Ustavni sud ove navode apelanata, a u odnosu na članak 6. stavak 3. točka d) Europske konvencije, smatra očito (prima facie) neutemeljenim.
18. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović