Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2783/08 (Uprava za neizravno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Pravobraniteljstvo Bosne i H. S.,)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2783/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. listopada 2010. godine, u predmetu broj AP-2783/08, rješavajući apelaciju Uprave za neizravno oporezivanje Bosne i Hercegovine na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Uprave za neizravno oporezivanje Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Pž-
07-000051 od 10. lipnja 2008. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Ps-60/03 od 5. ožujka 2007. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Uprava za neizravno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Pravobraniteljstvo Bosne i Hercegovine Sarajevo, podnio je 15. rujna 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-
0-Pž-07-000051 od 10. lipnja 2008. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-60/03 od 5. ožujka 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Ps-60/03 od 5. ožujka 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu prvotuženi „Drina osiguranje“ Zvornik (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i drugotuženi „Mićko-Prom“ Bijeljina (u daljnjem tekstu: drugotuženi), solidarno naknade štetu koju je pretrpio kao posljedicu štetnog događaja na graničnom prijelazu u visini od 15.235,75 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Istom presudom, Osnovni sud obvezao je apelanta da drugotuženom naknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je saslušao svjedoke te da je izvršio uvid u: prometnu dozvolu, račun koji je izdalo društvo „Eporik“ d.o.o. Banjaluka, službenu zabilješku Policije Brčko Distrikta, (u daljnjem tekstu: službena zabilješka), putni nalog, Ugovor o isporuci i postavljanju opreme između društva „Eporik“ d.o.o. Banjaluka i Carinske službe Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: ugovor), virmanske uplate i spisak računa društva „Bosnaplod“ Brčko.
4. Osnovni sud je istakao da iz službene zabilješke slijedi da je na graničnom prijelazu Brčko-most došlo do oštećenja mjerne pločevage (u daljnjem tekstu: vaga) kada je iz pravca mjesta Gunje naišlo teretno motorno vozilo, vlasništvo drugotuženog, osigurano kod prvotuženog, da iz iskaza svjedoka, vozača teretnog motornog vozila, koji negira da je oštetio vagu, slijedi da je došlo do eksplozije gume u mjestu Gunja, nakon čega je ovaj svjedok prešao granični prijelaz Gunja, te granični prijelaz u Brčkom na kojem je stao kada su mu carinici saopćili da je oštetio vagu, tako što se kretao felgom po kolovozu zbog čega je došlo do kontakta felge i vage. Nadalje, da iz iskaza svjedoka, uposlenika na Carinskom prijelazu, slijedi da ovaj svjedok nije obilazio teretno motorno vozilo, te da zbog navedenog ovaj iskaz ne može potvrditi da li postoji uzročna veza između oštećenja vage i felge teretnog motornog vozila, da iz iskaza svjedoka koji pregleda vage svaki dan, proizilazi da nema dokaza da je ovaj svjedok taj dan pregledao vage. Nadalje, da je iz ugovora vidljivo da je carinska služba od društva „Eporik“ d.o.o. kupila vagu i kablove za vagu, te da je na temelju tog ugovora ovo društvo ispostavilo račun, koji se nikako ne odnosi na popravku vage nego na kupovinu, što ne predstavlja osnov za utvrđivanje visine naknade štete, niti osnov da je šteta nastala na vagi. Pogotovo ako se ima u vidu da u službenoj zabilješci nije navedeno do kakvog oštećenja i u kojem obimu je došlo na vagi, a niti je apelant dokazao da li je vaga u cijelosti zamijenjena ili sanirana, kao niti da je stavljena u funkciju.
5. Osnovni sud je zaključio da na temelju ovih dokaza nije mogao na pouzdan način utvrditi da je u uzročnoj vezi eksplozija gume i oštećenje vage, te da kako apelant nije dokazao osnov, niti visinu tužbenog zahtjeva, to mu je odbio tužbeni zahtjev.
6. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Apelacioni sud donio je Presudu broj 097-0-Pž-07-
000051 od 10. lipnja 2008. godine kojom je žalbu odbio. U obrazloženju presude, Apelacioni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno cijenio sve provedene dokaze na temelju kojih je utvrdio činjenično stanje, tj. da je za svoju odluku dao jasne i određene razloge, koji nisu međusobno proturječni. Nadalje, da je u smislu čl. 154. i 155. Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 57/89 i «Službeni list R BiH» br.2/92, 13/93 i 13/94, u daljnjem tekstu: ZOO), odgovornost za štetu obveznopravni odnos u kojem je jedna strana dužna drugoj naknaditi štetu, da odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu, počinila štetnu radnju oštećeniku, te da postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice. Nadalje, sve pretpostavke moraju se ispuniti kumulativno, tj da ako jedna izostane nema odgovornosti za štetu. S tim u svezi, Apelacioni sud je naveo da je apelant morao dokazati postojanje i obim štete, a što se moglo utvrditi izravnim dokaznim sredstvima npr. zapisnikom o oštećenju i fotografiranjem, vještačenjem, a ukoliko je nastala totalna šteta apelant je morao dokazati visinu svote koju je izdvojio za popravak, da je vaga bila izvan uporabe i koliko vremena, te da je morao dokazati da se virmanske uplate upravo odnose na taj angažman (usluge vaganja za vrijeme dok je vaga bila izvan uporabe) društva „Bosnaplod“, budući da je navedeno društvo vršilo ove usluge i prema Ugovoru o pružanju usluga skladištenja.
7. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3. k Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant nalazi u postupanju sudova koji su pogrešno zaključili da on nije dokazao da je postojala uzročna veza između eksplozije gume, tj. felge na kojoj se kretalo teretno motorno vozilo i oštećenja na vagi. Naime, apelant ističe da sud nije pravilno cijenio iskaz svjedoka, vozača teretnog motornog vozila koji je izjavio da je došlo do eksplozije gume, nakon čega se nastavio kretati, iz čega proizilazi da se kretao neispravnim vozilom, te da nije cijenio službenu zabilješku policije koja je izašla na lice mjesta i uzela izjavu. Apelant ističe da sud, također, nije pravilno cijenio niti ugovor koji dokaz je proveden radi dokazivanja činjenice da se radilo o tek nabavljenoj vagi, koja je postala neuporabljivom nakon štetnog događaja, te niti virmanske uplate iz kojih proizilazi da zato što vaga nije bila ispravna da je morao koristiti usluge drugih pravnih osoba. Sukladno navedenom apelant smatra da su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i uopće nisu primijenili materijalno pravo, odnosno da su trebali primijeniti odredbe čl. 154. i 155. ZOO, jer izvedeni dokazi potvrđuju da je predmetno vozilo vlasništvo prvotuženog, a osigurano kod drugotuženog, uzrokovalo oštećenje na vagi.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. S obzirom da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Europske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
10. Nadalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud nalazi da se apelantovi navodi odnose na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, procjenu dokaza, te primjenu materijalnog prava.
12. U svezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, očito (prima facie) neutemeljeni.
14. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović