Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2648/08 (S. T.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalidnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2648/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. listopada 2010. godine, u predmetu broj AP 2648/08, rješavajući apelaciju Srede Tepića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Srede Tepića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-U-08-000 199 od 24. lipnja 2008. godine i Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 05/5-560-3241/05 od 24. siječnja 2008. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Sredo Tepić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 8. kolovoza 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-U-08-000 199 od 24. lipnja 2008. godine i Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05/5-560-3241/05 od 24. siječnja 2008. godine.
2. Rješenjem Odjeljenja gradske uprave Grada Banjaluka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 06-560-908/2004 od 3. studenog 2004. godine apelantu, ratnom vojnom invalidu II kategorije sa 100% invaliditeta, i dalje je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida II kategorije sa 100% invaliditeta po osnovu ranjavanja u ratu, te utvrđeno da ima trajno pravo na osobnu invalidninu koja iznosi 73% od osnova, pravo na dodatak za njegu i pomoć II stupnja koji iznosi 66% od osnova i pravo na ortopedski dodatak II stupnja koji iznosi 22% od osnova.
3. U postupku revizije Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 05/5-560-3241/05 od 24. siječnja 2008. godine, kojim je ukinulo naprijed navedeno rješenje i apelantu, ratnom vojnom invalidu II kategorije sa 100% vojnog invaliditeta, priznalo pravo na osobnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 100% od osnova i to trajno.
4. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je, sukladno članku 96. stavak 4. Zakona o pravima branitelja, vojnih invalida i obitelji poginulih branitelja obrambeno-domovinskog rata Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 46/04 i 55/07; u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja), zatražilo mišljenje drugostupanjske ljekarske komisije o osnovu i procentu apelantovog invaliditeta, posebno zbog toga što je prvostupanjskim rješenjem apelantu priznato pravo na dodatak za njegu i pomoć, zbog čega je Ministarstvo dužno tražiti mišljenje drugostupanjske komisije. Dalje, navedeno je da je drugostupanjska komisija dostavila mišljenje u kojem je konstatirala da prethodna ocjena nema pravno uporište, te je apelant upućen na dodatno neurološko vještačenje, koje je i izvršeno. Nakon toga, drugostupanjska liječnička komisija dostavila je nalaz u kojem je konstatirala da apelant ispunjava uvjete za priznavanje prava na invalidninu, ali da ne ispunjava uvjete za priznavanje prava na tuđu njegu i pomoć i prava na ortopedski dodatak.
5. Ministarstvo je navelo da je na temelju nalaza drugostupanjske liječničke komisije i ostale dokumentacije u spisu utvrdilo da je apelant oštećenje organizma od 100% - II grupa zadobio uslijed ranjavanja u oružanoj borbi, te da, sukladno odredbama članka 44. stavak 3. Zakona o pravima branitelja, ima pravo na osobnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 100% od osnova. Dalje, istaknuto je da u smislu Pravilnika o oštećenjima organizma po osnovu kojih vojni invalid ima pravo na ortopedski dodatak i razvrstavanje tih oštećenja u stupnje («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 22/93) apelant ne ispunjava uvjete za priznavanje prava na ortopedski dodatak, odnosno da u smislu Pravilnika o medicinskim indikacijama za razvrstavanje vojnih invalida od prve do četvrte skupine prema stupnju potrebe za njegom i pomoći druge osobe i grupi vojnog invaliditeta («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 22/93) ne ispunjava uvjete za priznavanje prava na tuđu njegu i pomoć.
6. S tim u svezi, Ministarstvo je zaključilo da je u postupku revizije utvrđeno da prvostupanjski organ nije potpuno i točno utvrdio činjenično stanje niti da je pravilno primijenio materijalno pravo, te da je u smislu članka 96. st. 1. i 2. Zakona o pravima branitelja donio odluku kao u dispozitivu.
7. Odlučujući o apelantovoj tužbi, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-U-08-000 199 od 24. lipnja 2008. godine, kojom je tužbu odbio. Obrazlažući svoju odluku, Okružni sud je naveo da je pravilan stav Ministarstva, tj. da je Ministarstvo pravilno apelantu priznalo pravo na osobnu invalidninu, a da nisu ispunjeni uvjeti za priznavanja prava na tuđu njegu i pomoć i prava na ortopedski dodatak. Odgovarajući na apelantove navode iz tužbe da ljekarska komisija nije uvažila postojanje oštećenja kičme, te da je on imao infarkt, Okružni sud je istakao da ti navodi nisu utemeljeni jer je iz priložene dokumentacije vidljivo da je apelant simptome oboljenja kičme imao prije ranjavanja, te da je točno da je nalazom iz 2007. godine konstatirano da je apelant imao infarkt, ali da u spisu ne postoji dokumentacija koja bi ukazivala na to da je ovo srčano oboljenje u uzročnoj vezi sa ranjavanjem u ratu.
8. Iz apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na život iz članka II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije. Apelant ističe da su Okružni sud i Ministarstvo donijeli pogrešne odluke jer je on imao moždani udar i intervencije na srcu, a da Zakon o pravima branitelja propisuje da se, ako postoji bilo koje oboljenje nastalo nevezano za ratni invaliditet, ono izjednačava sa invalidom I kategorije.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava. Pravo na pravično suđenje
11. U svezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Okružni sud i Ministarstvo dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.
Pravo na život
13. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz članka II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije. Ustavni sud naglašava da je smisao zaštite koju pruža pravo na život iz članka 2. Europske konvencije da nametne obvezu državnim vlastima da zaštite pravo svakoga na život, čemu slijedi zabrana namjernog lišavanja života, kao i druge garancije koje se odnose na zaštitu života ličnosti. Ustavni sud zapaža da nije moguće dovesti u vezu predmetne postupke, odnosno osporene odluke sa pravom na život, kako je ono koncipirano i garantirano Europskom konvencijom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na život iz članka II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.
14. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović