Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3094/08 (S. R.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Otkaz
  • Pravo na odbranu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3094/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. listopada 2010. godine, u predmetu broj AP 3094/08, rješavajući apelaciju Smiljane Ramić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Smiljane Ramić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001046 od 22. svibnja 2008. godine, Presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj 006-0-Gž-06-000 697 od 9. veljače 2007. godine i Presude Općinskog suda Travnik broj Rs-

158/05 od 28. travnja 2006. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Smiljana Ramić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novog Travnika, koju zastupa Miro Blaž, odvjetnik iz Viteza, podnijela je 29. rujna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001046 od 22. svibnja 2008. godine, Presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-

06-000 697 od 9. veljače 2007. godine i Presude Općinskog suda Travnik (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Rs-158/05 od 28. travnja 2006. godine.

2. Rješenjem o prestanku radnog odnosa od 16. prosinca 2004. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenje) apelantici, koja je obavljala knjigovodstvene poslove, prestao je radni odnos u JP «Vilenica» - Vodovod Novi Travnik. Apelantica je na sporno rješenje izjavila prigovor koji je odbijen Odlukom Upravnog odbora JP «Vilenica» - Vodovod Novi Travnik od 14. siječnja 2005. godine (u daljnjem tekstu: odluka po prigovoru). Apelantica je 27. lipnja 2005. godine pokrenula parnični postupak protiv JP «Vilenica» - Vodovod Novi Travnik (u daljnjem tekstu: tuženi) radi poništenja odluke po prigovoru i spornog rješenja, te radi povratka na posao i naknade štete.

3. Presudom Općinskog suda broj Rs-158/05 od 28. travnja 2006. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Općinski je naveo da je, između ostalog, izvršio uvid u: sporno rješenje, odluku po prigovoru, Pravilnik o radu tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik), akt Komisije tuženog, pregled efektivnih radnih rati za prosinac 2004. godine, izvod iz evidencije ulaska na posao, informaciju direktora tuženog, akt šefa službe, zapisnik sindikalne organizacije, te je saslušao apelanticu, zastupnika tuženog i svjedoke.

4. Općinski sud je naveo da iz spornog rješenja slijedi da je apelantici radni odnos prestao 16. prosinca 2004. godine zbog neopravdanog odsustva s posla i samovoljnog napuštanja radnog mjesta u tijeku radnog vremena, kašnjenja na posao, te uzrokovanja loših međuljudskih odnosa. Također, navedeno je da iz akta Komisije tuženog slijedi da je Komisija konstatirala da apelantica nije izvršavala radne obveze, odnosno da je 30. studenog 2004. godine samovoljno napustila radno mjesto i otišla na proteste sa djelatnicima kojima je prestao radni odnos jer su proglašeni tehnološkim viškom, da 1. i 2. prosinca 2004. godine nije dolazila na posao, da je 3. prosinca 2004. godine došla na posao sa doznakom za bolovanje za 2. i 3. prosinac 2004. godine, te da je zbog navedenog pokušano uzimanje izjave od apelantice, što je ona odbila. Dalje, iz pregleda radnih sati slijedi da je apelantica osam sati neopravdano izostala, a iz izvoda evidencije ulaska na posao proizlazi da je apelantica 30. studenog 2004. godine već prije osam sati izašla s posla i da se više nije vraćala, zatim iz akta direktora tuženog proizlazi da je direktor pismeno upozorio apelanticu o njenim propustima, te da je to posljednje upozorenje pred odluku o prestanku radnog odnosa. Dalje, iz akta šefa službe slijedi da je apelantica 29. studenog 2004. godine došla sa bolovanja, da taj dan nije obavljala svoje radne zadatke, da je 30. studenog 2004. godine samovoljno napustila radno mjesto, te da sljedećeg dana nije došla na posao. Zatim, iz informacije direktora upućene sindikalnoj organizaciji proizlazi da je direktor obavijestio sindikalnu organizaciju o apelantičinim propustima i ponašanju, te zatražio izjašnjenje da li apelantica ima ovlaštenje da zastupa djelatnike koji su proglašeni tehnološkim viškom. Također je navedeno da iz zapisnika sindikalne organizacije slijedi da apelantica niti je ovlaštena niti ima zakonskog osnova zastupati te djelatnike. Dalje, iz iskaza svjedoka djelatnika koji su proglašeni tehnološkim viškom slijedi da je apelantica sa skupinom ostalih djelatnika koji su proglašeni tehnološkim viškom sudjelovala na protestima ispred Općine i za vrijeme radnog vremena, a iz iskaza ostalih svjedoka, uposlenih kod tuženog, slijedi da je apelantica u tijeku radnog vremena izostajala s posla, da je inače vrlo malo radila, te da je bilo pritužbi na njezin rad i ponašanje.

5. Općinski sud je naveo da je odredbom članka 73. Pravilnika propisano da je teža povreda radne obveze, između ostalog, nesavjesno, neblagovremeno i nemarno izvršavanje radnih zadataka, te neopravdano izostajanje s posla u tijeku i prije isteka radnog vremena, te da je odredbom članka 86. Zakona o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: Zakon o radu) propisano da uposleniku može prestati radni odnos zbog počinjene teže povrede radne obveze i da je u smislu odredbe čl. 88. i 91. istog zakona potrebno da poslodavac dokaže razloge za otkaz.

6. Sukladno navedenim propisima, provedenim dokazima na temelju kojih je tuženi nedvojbeno dokazao razloge za otkaz, Općinski sud je zaključio da apelantičin tužbeni zahtjev nije utemeljen.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-06-000 697 od 9. veljače 2007. godine odbijena je apelantičina žalba i potvrđena presuda Općinskog suda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve relevantne činjenice na koje je pravilno primijenio materijalno pravo. Odgovarajući na apelantičine žalbene navode da joj je otkaz ugovora o radu dat suprotno odredbi članka 73. Pravilnika, te da pismeno upozorenje direktora ukazuje na to da se nije radilo o težoj povredi radne obveze, Kantonalni sud je naveo da je tuženi dokazao da je apelantica počinila težu povredu radne obveze jer je neopravdano izostajala s posla, te neopravdano napuštala radno mjesto u tijeku i prije isteka radnog vremena, što u smislu odredbe članka 73. Pravilnika o radu predstavlja težu povredu radne obveze. Pojašnjavajući navedeno, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud na temelju tabelarnog pregleda radnih sati, izvoda iz evidencije ulaska na posao, zapisnika sa sastanaka sindikalne organizacije, te iskaza saslušanih svjedoka zaključio da je tuženi dokazao da je apelantica počinila težu povredu radne obveze. Dalje, navedeno je da je donošenju spornog rješenja prethodio postupak Komisije od tri člana, koja je sačinila zapisnik, što je u smislu odredbe članka 71. stavak 3. Pravilnika. S tim u svezi, Kantonalni sud je istakao da je sporno rješenje doneseno u smislu odredaba Zakona o radu, te da su ovi apelantičini navodi neutemeljeni.

8. Vezano za apelantičine navode da joj je onemogućeno da prezentira obranu, Kantonalni sud je naveo da tuženi nije morao prethodno upozoravati apelanticu jer je navedeno kao obveza propisano odredbom članka 88. stavak 2. Zakona o radu kod lakših povreda radne obveze. Uostalom, iz zapisnika Komisije proizlazi da je Komisija pokušala uzeti izjavu od apelantice, što je apelantica odbila, te je u tijeku postupka pred prvostupanjskim sudom apelantica samo paušalno navela da je onemogućena u davanju svoje obrane, tj. da nije prezentirala dokaze za navedeno. Kantonalni sud je zaključio da su ovi apelantičini navodi neargumentirani.

9. Odlučujući o apelantičinoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-07-

001046 od 22. svibnja 2008. godine, kojom je reviziju odbio. U odnosu na revizijske prigovore da je apelantica onemogućena u pravu na obranu, Vrhovni sud je istakao da su ti navodi neutemeljeni jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio, a što je drugostupanjski sud također pravilno ocijenio, da je apelantici dato pravo na obranu, međutim, ona to pravo nije koristila nego odbila.

10. Apelantica navodi da su joj povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica ističe da sudovi nisu uzeli u obzir činjenice koje je ona iznosila i koje su potkrijepljene dokazima, da joj nije zakonito prestao radni odnos, da tuženi nije donio akt u kojem bi bilo navedeno o kojim povredama radne obveze se radi, da ne postoji dokaz da je apelantica uredno pozvana da odgovori na navode tuženog, čime joj je povrijeđeno pravo na obranu. U prilog ovoj tvrdnji apelantica se poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 773/04 od 15. lipnja 2005. godine u kojoj je Ustavni sud konstatirao da svako ograničenje prava na obranu ima suštinski značaj za ocjenu zakonitosti otkaza ugovora o radu i, ako nije respektirano, vodi povredi prava uposlenika.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Ustavni sud nalazi da se apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na postupanje sudova koji su donijeli pogrešne odluke budući da tuženi nije dokazao da je ona počinila težu povredu radne obveze, te da je onemogućena da iznese svoju obranu.

13. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, kako u pogledu utvrđene teže povrede radne obveze kao razloga za donošenje spornog rješenja, tako i u pogledu apelantičinih navoda da je tuženi onemogućio da iznese svoju obranu. U odnosu na apelantičino pozivanja na Odluku Ustavnog suda broj AP 773/04 od 15. lipnja 2005. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud nalazi da je u predmetnom slučaju odbijena apelacija u odnosu na pravo na pravično suđenje jer je apelant otkazao ugovor svojim uposlenim zbog počinjene teže povrede radne obveze, a da nije proveo bilo kakav postupak u kojem bi se oni izjasnili na apelantove navode. S tim u svezi, Ustavni sud je konstatirao da, bez obzira na to o kakvim se okolnostima radi, u postupku otkaza ugovora o radu uposleniku se mora omogućiti pravo na obranu u postupku koji je predviđen normativnim aktima poslodavca. U predmetnom slučaju, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostupanjskog suda proizlazi da je Komisija zapisnički konstatirala da je apelantica pozvana da da svoju obranu, ali da je ona odbila, da je direktor tuženog pismeno upozoravao apelanticu na njene propuste, te da je navedeno preispitao i Kantonalni sud i Vrhovni sud. Uostalom, Ustavni sud nalazi da je apelantica uložila prigovor na sporno rješenje u kojem je, također, imala priliku izjasniti se na navode tuženog. S tim u svezi, Ustavni sud ne nalazi da je argumentirano apelantičino pozivanje na navedenu odluku.

15. Dalje, Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

16. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3094/08 (S. R.) | Sudska praksa | Aktio