Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3120/08 (M. B.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na prisustvo suđenju
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3120/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. listopada 2010. godine, u predmetu broj AP 3120/08, rješavajući apelaciju Mirka Bogdanića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Bogdanića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Kž-
08-000 003 od 14. travnja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj K-895/05 od 11. rujna 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirko Bogdanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoši, kojeg zastupa Goran Bubić, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 3. listopada 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Kž-08-000 003 od 14. travnja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-895/05 od 11. rujna 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj K-895/05 od 11. rujna 2007. godine, u ponovnom postupku, apelant je proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinio kazneno djelo ugrožavanja javnog prometa iz članka 400. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 22/00; u daljnjem tekstu: KZRS). Osnovni sud je apelantu izrekao uvjetnu osudu kojom je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca i istovremeno odredio da se neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine ne počini novo kazneno djelo. Istom presudom Osnovni sud uputio je oštećenog N.K. (u daljnjem tekstu: oštećeni) sa imovinskopravnim zahtjevom na parnicu, te obvezao apelanta na izmirenje troškova kaznenog postupka.
3. Osnovni sud je naveo da je uz suglasnost tužitelja i apelanta i njegovog branitelja pročitao iskaze svjedoka, oštećenog, nalaze i mišljenja vještaka medicinske struke i vještaka prometne struke, zapisnik o uviđaju, te da je izvršio uvid u skicu lica mjesta sa fotodokumentacijom i saslušao vještaka prometne struke V.S. koji je vještačenje uradio sukladno uputama Okružnog suda.
4. Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka nedvojbeno zaključio da je apelant uzrokovao prometnu nezgodu u kojoj je oštećeni zadobio teške tjelesne ozljede, tj. da je počinio predmetno kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret.
5. Osnovni sud je istakao da navedeni zaključak prvenstveno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke M.K. iz kojeg slijedi da se apelant kretao preko pune linije trakom namijenjenom za vozila iz suprotnog smjera, te da je to veliki propust i rizik za nastanak prometne nezgode, zatim da iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke S.V. slijedi da apelant nije osigurao uvjete za sigurno mimoilaženje i da nije pomjerio vozilo što bliže desnoj strani kolovoza. Dalje, iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizlazi da je oštećeni zadobio prijelom lijeve podlaktice i repturu slezene sa krvarenjem u stomak, tj. da je oštećeni zadobio teške tjelesne ozljede.
6. Osnovni sud je naveo da je odbio apelantov prijedlog da se izvrši novo prometno vještačenje jer nije točna njegova tvrdnja da su oba vještačenja prometne struke izvršena na prijedlog optužbe, budući da je prvo vještačenje naložio istražni sudac, a da je drugo određeno naredbom suca u skladu sa uputama Okružnog suda. Dalje, navedeno je da je na temelju ova dva vještačenja činjenično stanje dovoljno razriješeno, te imajući u vidu nastupanje zastare kaznenog gonjenja, Osnovni sud je naveo da je ovaj apelantov prijedlog vjerojatno usmjeren na odugovlačenje postupka.
7. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Kž-08-000 003 od 14. travnja 2008. godine apelantova žalba je odbijena kao neutemeljena i potvrđena presuda Osnovnog suda. Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na temelju pravilne ocjene svih izvedenih dokaza. Osvrćući se na zahtjev apelantovog branitelja da bude pozvan na sjednicu vijeća, Okružni sud je naveo da ga je pozvao, te da je zbog njegove zauzetosti već jednom odlagao sjednicu vijeća, međutim, apelantov branitelj je ponovo uputio zahtjev za odlaganje kojem nije mogao udovoljiti, jer bi nastupila apsolutna zastara kaznenog gonjenja (kazneno djelo je počinjeno 22. travnja 2002. godine, a apsolutna zastara bi nastupila 22. travnja 2008. godine).
8. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu ovog prava apelant nalazi u postupanju Okružnog suda koji je sjednicu vijeća održao a da ga nije uredno obavijestio o sjednici vijeća, te da ni njegov branitelj nije bio prisutan iako je obavijestio sud o razlozima spriječenosti. Apelant ističe da, bez obzira na to što je u žalbi tražio da bude prisutan, sud ga nije pozvao iako je njegovo prisustvo na sjednici vijeća bilo nužno radi pojašnjenja, posebno zato što nije bio prisutan njegov branitelj.
9. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je istakao da je, postupajući povodom prijedloga iz braniteljeve žalbe, zakazao javnu sjednicu za 18. ožujak 2008. godine, o kojoj su uredno obaviješteni apelant i njegov branitelj. Na prijedlog apelantovog branitelja ova sjednica je odložena za 14. travanj 2008. godine, ali da se apelant nije odazvao na sjednicu koja je bila zakazana za 18. ožujak 2008. godine, iz čega slijedi da ga je njegov branitelj obavijestio da će sjednica biti odgođena ili ga održavanje sjednice nije interesiralo. Dalje, dan prije održavanja sjednice vijeća, apelantov branitelj je osobno obavijestio suca izvjestitelja da su on i apelant obaviješteni o sutrašnjoj sjednici, te ponovo zatražio odgodu sjednice vijeća, ali da ga je sudac izvjestitelj obavijestio da će se sjednica vijeća održati zbog nastupanja apsolutne zastare kaznenog gonjenja. Okružni sud je istakao da je procijenio da prisustvo stranaka u konkretnom predmetu nije nužno, niti je žalba sadržavala takve prigovore koje je trebalo pojašnjavati na sjednici. Dalje je navedeno da je postupak vođen u formi skraćenog postupka (za djela za koja je propisana novčana kazna i kazna zatvora do tri godine), prema odredbama ranijeg ZKP («Službeni list SFRJ» broj 4/77 - sa izmjenama), te da je odredbom članka 446 stavak 1. ovog zakona propisano da će se stranke obavijestiti o sjednici vijeća samo ako predsjednik vijeća nađe da bi navedeno bilo korisno za razrješenje stvari. Okružni sud je uz odgovor na apelaciju dostavio kopiju zapisnika sa sjednice vijeća iz koje, između ostalog, proizlazi da je uredna dostava za tužiteljstvo i branitelja koji se prethodni dan javio i obavijestio suca izvjestitelja da su on i apelant obaviješteni o održavanju sjednice.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U svezi sa apelantovim navodima da nije prisustvovao sjednici vijeća Okružnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da se mora osigurati osobno prisustvo osumnjičenog-počinitelja na sjednici suda. Ovo se prvenstveno odnosi na suđenje pred prvostupanjskim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje, također, podrazumijeva pravo da se prisustvuje pred sudovima više instance koji odlučuju o žalbama, osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja, kada osobno prisustvo optuženog nije od značaja. Dalje, članak 6. st. 1. i 3. točka c) Europske konvencije uvijek su povrijeđeni kad apelant nije bio pozvan na sjednicu žalbenog vijeća ako je to propisano domaćim zakonom, a odluka se ticala činjenica i navoda kaznenog djela, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, kakvo je počiniteljevo osobno viđenje tih činjenica, a on je zahtijevao da bude prisutan radu žalbenog vijeća (vidi Europski sud za ljudska prava, Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. siječnja 1970. godine, A.11, str. 14. i 15; i Monnell i Morris protiv Velike Britanije, presuda od 2. ožujka 1987. godine, A.115, stranica 25).
13. U citiranoj odluci Delcourt protiv Belgije na str. 14. i 15. navodi se: «[A] Kaznena optužba nije riješena dok oslobađajuća ili osuđujuća presuda nije postala konačna. Kazneni postupak čini cjelinu i mora se, obično, završiti izvršnom odlukom...[T] Europska konvencija ne prisiljava strane ugovornice da ustanove, odnosno formiraju žalbene ili kasacione sudove. Ipak, od država koje su utemeljile takve sudove zahtijeva se da osiguraju osobama koje su podložne zakonima (na koja se zakon odnosi) uživanje svih temeljnih garancija sadržanih u članku 6. Europske konvencije.» Iz toga slijedi, ako je apelant ponudio činjenice i dokaze u žalbi za koje smatra da su mu korisni i zahtijeva da ih osobno prezentira pred žalbenim vijećem, a takva mogućnost je predviđena domaćim kaznenim zakonodavstvom, da mu se to mora i omogućiti. U suprotnom, radi se o povredi prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije. U tom kontekstu su i navodi iz točke 57. presude Europskog suda za ljudska prava Monnell i Morris protiv Velike Britanije, koja glasi: «U svezi sa aplikacijom kojom se traži dopuštenje za prisustvovanje žalbenom vijeću, žalbeni sud nije ponovo razmatrao činjenice slučaja, niti pozivao svjedoke, iako osnovi žalbe sadrže pitanja utvrđivanja činjenica nasuprot tumačenju samog zakona. Ali, suštinsko za odlučivanje u ovakvim postupcima jeste da li je apelant pokazao postojanje osnova koje bi opravdale saslušanje o žalbi. Ako su razlozi koji se navode zasnovani na zakonu i zaslužuju daljnju argumentaciju ili razmatranje, prisustvo žalioca će biti dopušteno.»
14. U konkretnom slučaju, za Ustavni sud je ključno da apelant u žalbi, a to se ni navodima apelacije ne dovodi u pitanje, nije ponudio nove činjenice i dokaze koje bi bilo potrebno osobno prezentirati drugostupanjskom vijeću. Iz obrazloženja osporene presude proizlazi da na sjednici drugostupanjskog vijeća nisu izvođeni novi dokazi niti je utvrđeno novo činjenično stanje, te da se odlučivalo isključivo o pravilnosti primjene materijalnog i procesnog prava. Stoga, činjenica da apelant i njegov branitelj nisu prisustvovali sjednici drugostupanjskog vijeća, na kojem je razmatrana osnovanost njihove žalbe, nije mogla dovesti do povrede prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju. Osim toga, iz priložene dokumentacije slijedi da su apelant i njegov branitelj bili upoznati sa datumom i vremenom održavanja sjednice drugostupanjskog vijeća, ali da se nisu pojavili. Imajući u vidu navedeno, a u smislu naprijed navedenih principa, Ustavni sud nalazi da apelantovi navodi ni na koji način ne dovode u pitanje pravičnost predmetnog postupka. S tim u svezi, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.
15. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović