Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2184/08 (R. K.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Pravo na rad
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2184/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 2184/08, rješavajući apelaciju Radeta Kecmana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radeta Kecmana podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev- 555/05 od 2. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rade Kecman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 18. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-555/05 od 2. novembra 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs- 810/01 od 24. oktobra 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-10/03 od 17. januara 2005. godine, usvojen je apelantov tužbeni zahtjev protiv Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), te je poništeno kao nezakonito Rješenje tuženog broj 01-120-140-88/01 od 19. oktobra 2001. godine i tuženom je naloženo da apelanta rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi.
3. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-555/05 od 2. novembra 2007. godine reviziju tuženog uvažio i Presudu Okružnog suda broj Ž-10/03 od 17. januara 2005. godine preinačio tako da je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
4. Vrhovni sud je zaključio da su presude prvostepenog i drugostepenog suda donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava jer su ovi sudovi pogrešno zaključili da je apelantu osporenim rješenjem radni odnos prestao s obzirom na to da apelant tužbenim zahtjevom osporava rješenje kojim je konstatirano da ima status neraspoređenog radnika u periodu od šest mjeseci, uz uvjet da, ukoliko mu tuženi u roku od šest mjeseci ne riješi radnopravni status, da mu radni odnos prestaje. To znači da predmet odlučivanja u ovoj parnici nije zakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa, kako su to ocijenili sudovi u prvostepenom i drugostepenom postupku, nego rješenja tuženog o statusu apelanta kao neraspoređenog radnika, te da bi eventualni prestanak radnog odnosa apelantu, prema osporenom rješenju, mogao uslijediti tek nakon proteka šest mjeseci od dana donošenja predmetnog rješenja. Vrhovni sud smatra da je tuženi pravilno postupio kada je donošenjem izmjena i dopuna Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji, u skladu sa kojim je došlo do spajanja dva državna organa u jedan, primijenio odredbu člana 34. Zakona o radnim odnosima u državnim organima («Službeni glasnik RS» br. 11/94 i 6/07), kojom je propisano da u slučaju spajanja dva ili više državnih organa u novi organ, svi zaposleni i postavljena lica u ovim organima imaju status neraspoređenih radnika i da u skladu sa potrebama organa rukovodilac koji rukovodi organom uprave donosi rješenje o raspoređivanju iz reda zaposlenih koji imaju status neraspoređenih, ili dok im radni odnos ne prestane u skladu sa članom 32. stav 4. navedenog zakona.
5. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, koja odgovaraju pravima iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu ovih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant tvrdi da je presuda Vrhovnog suda proizvoljna i nezakonita jer smatra da u konkretnom slučaju nije bitna činjenica koju Vrhovni sud obrazlaže da je došlo do spajanja dva državna organa u jedan, ni činjenica da li se svi radnici u tom slučaju smatraju neraspoređenim, već smatra da je Vrhovni sud trebao ocijeniti činjenice da li je broj izvršilaca smanjen i da li su i koji radnici trebali biti raspoređeni u novi organ uprave, što ovaj sud nije ocijenio, a prema njegovom mišljenju, to su bile bitne činjenice za rješavanje konkretnog predmeta. Ističe da je tuženi izmjene i dopune Pravilnika o organizaciji donio isključivo s ciljem otpuštanja pojedinih radnika, i da bi se, kako navodi, nakon tri mjeseca broj zaposlenih znatno uvećao.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda, u pogledu navodnog kršenja prava na pravično suđenje i imovinu, odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava u odnosu na presudu Vrhovnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
9. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Iz apelacije proizlazi da se apelant žali da mu je povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na rad. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada nisu garantirani Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom, koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, između ostaloga, naveden je Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. garantirani su pravo na rad i pravo na uživanje pogodnih uvjeta rada. Uživanje ovih prava garantirano je članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je određeno da je uživanje prava i sloboda predviđenih u ovom članu ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
11. Prema praksi Evropskog suda, koju slijedi i Ustavni sud, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
12. U konkretnom slučaju, apelant u pogledu prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad iz Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji prema bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, te da su njegovi navodi o kršenju prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović