Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2232/08 („Onkel“ d.o.o. Široki Brijeg)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2232/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 2232/08, rješavajući apelaciju «Onkela» d.o.o. Široki Brijeg, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Onkela» d.o.o. Široki Brijeg podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000456 od 17. aprila 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Pž-06-000 074 od 9. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 064-0-Ps-06-000 012 od 30. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Onkel» d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 22. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-
000456 od 17. aprila 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Pž-06-000 074 od 9. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 064-0-Ps-06-000 012 od 30. juna 2006. godine.
2. «Braća Mulić Company» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je 20. januara 2006. godine tužbu Općinskom sudu protiv apelanta radi isplate duga. Općinski sud je Presudom broj 064-0-Ps-06-000 012 od 30. juna 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Pž-06-000 074 od 9. novembra 2006. godine, naložio apelantu da tužitelju isplati iznos od 402.753,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 6. marta 2003. godine pa do konačne isplate, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 6.254,00 KM.
3. Obrazlažući presudu, Općinski sud je naveo da je nakon izvršenog uvida u brojne materijalne dokaze, iskaz tužitelja, tuženog i ostalih svjedoka, utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da se odredbama predmetnog ugovora apelant obavezao da će tužitelju osigurati kreditna sredstava od Hypo Alpe Adria bank d.d. Mostar u iznosu od 6.000.000,00 KM, sa rokom otplate od 10 godina, sa grace periodom od jedne godine i kamatnom stopom od 11% za izgradnju poslovnog centra na lokalitetu Općine Novo Sarajevo, te angažirati kooperante za izvođenje radova koje će finansirati apelant, bez obaveze tužitelja na plaćanje izvedenih radova i naknade konsalting usluga, a da apelantovi troškovi za izvršene usluge ne mogu biti manji od 4% realiziranog kredita. Općinski sud je zaključio da je tužitelj dokazao svoje tvrdnje da apelant nije ispunio svoje obaveze po predmetnom ugovoru (pružanje usluga osiguranjem kredita za izgradnju poslovnog centra), niti je poduzimao radnje u tom smislu, već je sve radnje oko osiguranja kredita poduzeo sam tužitelj, nakon što ga je apelant doveo u bezizlaznu situaciju. Također, tužitelj je dokazao da apelant nije ispunio svoje obaveze oko gradnje poslovnog objekta i da je iz sredstava koje je tužitelj uplatio na apelantov račun u iznosu od 559.500,00 KM apelant na račun izvođača radova, preduzeća GMC iz Sarajeva, na ime izvršenih radova uplatio samo jedan dio sredstava i to iznos od 135.833,00 KM, dok je ostatak sredstava u iznosu od 402.753,00 KM (osim troškova postupka koje je tužitelj priznao apelantu u iznosu od 20.863,02 KM) apelant zadržao za sebe bez pravnog osnova, pa ga je ovaj sud na temelju člana 210. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obavezao da tužitelju plati iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, pobliže definiran kao u izreci presude.
4. Kantonalni sud je, ispitujući prvostepenu presudu u granicama propisanim članom 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepena presuda pravilna i utemeljena na relevantnim odredbama ZOO-a, te da je prvostepeni sud dao valjane razloge za svoju odluku, koje u cijelosti prihvata i ovaj sud. Kantonalni sud je odbio kao neutemeljene apelantove žalbene navode da je predmetni ugovor još na snazi, odnosno da nije nikad raskinut, jer je iz tužiteljeve pismene izjave o raskidu ugovora od 12. marta 2003. godine, koja je upućena izravno apelantu, utvrdio da je predmetni ugovor raskinut i da je tuženi pristao na raskid ugovora, u skladu sa odredbom čl. 19. i 20. predmetnog ugovora, a što je prema ocjeni Kantonalnog suda prvostepeni sud pravilno obrazložio. Dalje, Kantonalni sud je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu da mu je tužitelj iznos od 559.500,00 KM uplatio u skladu sa odredbama predmetnog ugovora i u procentu od iznosa realiziranog kredita, jer je utvrđeno da apelant ničim nije dokazao da je tužitelju pružio usluge osiguranja kredita. Kako iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant iznos od 402.753,00 KM zadržao sa sebe bez ikakvog pravnog osnova, to je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je shodno odredbi člana 210. stav 4. ZOO-a obavezao tuženog da tužitelju isplati navedeni iznos.
5. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-000456 od 17. aprila 2008. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 008-0-Pž-06-000 074 odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je zaključio da je presuda drugostepenog suda pravilna i zakonita, da se tuženi neosnovano obogatio jer je od tužitelja uzeo novac a svoju obavezu nije ispunio, pa ga je dužan tužitelju vratiti u skladu sa članom 210. stav 4. ZOO-a.
6. Apelant se žali da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u apelaciji navodi hronologiju događanja od momenta zaključivanja predmetnog ugovora sa tužiteljem. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredbi ZOO-a. Apelant tvrdi da ugovor nije nikad raskinut, pa da samim tim obje strane imaju mogućnost riješiti sporni odnos nakon ispunjenja obaveza po ugovoru. Također, tvrdi da su njegovi troškovi i usluge po predmetnom ugovoru narasle na 1,5 miliona KM.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović