Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2278/08 (Z. P.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2278/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 2278/08, rješavajući apelaciju Zorana Pavlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Pavlovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-

Pžp-08-000 388 od 26. maja 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 071-0-Pr-07-003770-VI od 29. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 25. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pžp-08-000 388 od 26. maja 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-Pr-07-003770-VI od 29. januara 2008. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 071-0-Pr-07-003770-VI od 29. januara 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Pžp-08-000 388 od 26. maja 2008. godine, apelant je proglašen krivim za počinjeni prekršaj iz člana 44. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini («Službeni glasnik BiH» broj 6/06; u daljnjem tekstu: ZOOBS), pa mu je na osnovu člana 235. st. 1. i 2. tačka 3. istog zakona izrečena novčana kazna u iznosu od 100,00 KM. Istim rješenjem je utvrđeno da je apelant dužan platiti troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 150.00 KM. Na osnovu člana 235. stav 2. ZOOBS-a, izrečena mu je i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima «B» kategorije u trajanju od jedan mjesec, te su mu upisana i dva kaznena boda.

3. U postupku pred Osnovnim sudom utvrđeno je da je apelant 21. juna 2007. godine upravljao motornim putničkim vozilom u mjestu Klašnice, Općina Laktaši, da se kretao brzinom od 96 km/h, što je utvrđeno radarom, da je Uvjerenje o ispravnosti mjerila broj 11/393-20-116/6 (baždarenje) važilo do 4. decembra 2007. godine, dok je dozvoljena brzina bila ograničena saobraćajnim znakom na 50 km/h. Analizirajući sve provedene dokaze, iskaz apelanta kao okrivljenog, te iskaze saslušanih svjedoka, i dovodeći ih u vezu sa materijalnim dokazima iz spisa predmeta, sud je kao nespornim utvrdio da je na dijelu puta gdje je policija zaustavila apelanta brzina kretanja ograničena saobraćajnim znakom na 50 km/h, što ni sam apelant nije osporavao, kao ni činjenicu da je zaustavljanje izvršeno nakon saobraćajnog znaka. Apelantove navode kojim je negirao da se kretao brzinom od 96 km/h sud je ocijenio smišljenim i upravljenim na potpuno izbjegavanje prekršajne odgovornosti budući da su njegovi navodi u cijelosti osporeni iskazima svjedoka D. B. i Z. V., kojim je ovaj sud poklonio vjeru kao jasnim, objektivnim i nedvosmislenim. S tim u vezi je ukazao na to da su oba svjedoka saglasno izjavila i potvrdila da se apelant kretao navedenom brzinom, što je potvrđeno i radarskom kontrolom, i da je apelantu predočena brzina kojom se kretao. Također, utvrđeno je da je kontrola brzine izvršena na osnovu patrolnog naloga broj 1762/07 na ime D. B. i Z. V., iz kojeg je vidljivo da je izvršeno zaustavljanje i kontrola apelanta, a da je mjerenje brzine izvršeno radarom, za što postoje dokazi o njegovoj ispravnosti. Na osnovu navedenog, Osnovni sud je zaključio da se apelant spornog dana na dijelu puta Klašnice-Laktaši kretao brzinom od 96 km/h, na kojem je brzina kretanja vozila ograničena na 50 km/h, vidno postavljenim saobraćajnim znakom. Kako je apelant negirao činjenicu da je počinio prekršaj za koji se tereti jer se ne radi o naseljenom mjestu, ovaj sud je utvrdio da je zaustavljanje apelantovog vozila i mjerenje brzine izvršeno na dijelu puta gdje se sa obje strane puta nalaze nizovi kuća, a što je vidljivo i iz fotografija lica mjesta koje je sam apelant priložio, gdje je velika frekvencija vozila i pješaka sa svom pratećom infrastrukturom. Prilikom odmjeravanja vrste i visine sankcije, sud je apelantu ocijenio kao olakšavajuće okolnosti činjenicu da do sada nije kažnjavan, da je porodični čovjek, dok otežavajućih okolnosti nije bilo, pa mu je izrekao najnižu novčanu kaznu, smatrajući da će se na taj način postići svrha kažnjavanja, kako generalne, tako i specijalne prevencije. Osnovni sud je, također, na osnovu člana 235. stav 4. ZOOBS-a, apelantu osim novčane kazne izrekao i dva kaznena boda, a na osnovu člana 235. stav 2. navedenog zakona, izrečena mu je i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom «B» kategorije u trajanju od jedan mjesec.

4. Okružni sud je, ispitujući pobijano rješenje u granicama žalbenih navoda, a u sklada sa članom 65. stav 3. Zakona o prekršajima («Službeni glasnik RS» br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98, 47/01 i 96/03), zaključio da je apelantova žalba neosnovana. Naime, apelant je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe ZOOBS-a na putevima i Pravilnik o saobraćajnim znacima i signalizaciji na putevima, načinu obilježavanja radova i prepreka na putevima i znacima, naglašavanjem definicije naseljenog mjesta i adekvatne putne signalizacije. Dalje, istakao je da je radarska kontrola vršena izvan utvrđenog dnevnog rasporeda obavljanja, odnosno da nije bila najavljena putem javnih medija. U vezi sa apelantovim navodima, Okružni sud je kao nesporno utvrdio postojanja saobraćajnog znaka ograničenja brzine do 50 km/h, zbog čega je ocijenio da tabla sa oznakom početka naseljenog mjesta nije ni morala postojati. S obzirom na to da je apelant zaustavljen nekoliko desetina metara nakon istaknutog saobraćajnog znaka, to ovaj sud smatra da se apelant ne može pozivati na spomenuti Pravilnik, jer je samo postojanje saobraćajne signalizacije dovoljan pokazatelj utvrđenja određene obaveze za učesnike u saobraćaju. Dalje, utvrđeno je da su kontrolu obavila dva ovlaštena službena lica, što je potvrđeno na provedenom usmenom pretresu, kojom prilikom je konstatirana tačna satnica zaustavljanja apelanta, razlozi i posljedice zaustavljanja, kao i apelantovo ponašanje povodom novonastale situacije. Okružni sud je ocijenio irelevantnim apelantovo pozivanje na javno oglašavanje lokacije radarske kontrole putem medija s obzirom na to da iste nisu opredjeljujuće za utvrđivanje postojanja prekršaja i apelantove prekršajne odgovornosti. U vezi sa navodima i ukazivanjem na nesavjestan rad ovlaštenih službenih lica, Okružni sud je njegove navode ocijenio u potpunosti irelevantnim zbog toga što njegovi navodi predstavljaju postupak za koji ovaj sud nije nadležan. Dakle, kako je na provedenom usmenom pretresu nesporno utvrđeno postojanje prekršaja i apelantove prekršajne odgovornosti, i kako apelant svoje tvrdnje ničim nije dokazao, osim datih neutemeljenih i neargumentiranih konstatacija, to je ovaj sud zaključio da je rješenje prvostepenog suda u cijelosti pravilno, zakonito i argumentirano. Također, u pogledu odluke o kazni, ovaj sud smatra da je ona izrečena u skladu sa članom 10. stav 2. Zakona o prekršajima, pri čemu su pravilno ocijenjene sve okolnosti kod apelanta kao okrivljenog.

5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, apelant navodi da je spornog dana načinio prekršaj u mjestu Klašnice, jer se kretao brzinom od 96 km/h, a da je ograničenje bilo 50 km/h, kako je to i konstatirala policijska patrola, ali tvrdi da se prekršaj nije desio u naseljenom mjestu. Apelant isto tako navodi da je u prvostepenom postupku ukazivao na nesavjestan rad službenih lica, ali da je ovaj sud njegove navode ocijenio irelevantnim jer su vezani za postupak za koji ovaj sud nije nadležan.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

8. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme, za počinjeni prekršaj u smislu člana 235. st. 1. i 2. tačka 3. ZOOBS-a predviđena novčana kazna od 100,00 KM do 300,00 KM i svrhu sankcije, i da se radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine»broj 38/07, tačke 21. i 22).

9. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2278/08 (Z. P.) | Sudska praksa | Aktio