Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2446/08 (Z. Đ.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2446/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 2446/08, rješavajući apelaciju Zorane Đukić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorane Đukić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-07-000 099 od 20. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj RS-

40/05 od 13. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zorana Đukić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, koju zastupa Ružica Topić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 11. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-07-000 099 od 20. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-40/05 od 13. decembra 2006. godine.

2. Apelantica je radila u «Rudnicima-Ljubija» do marta 2004. godine. «Mitall rudnici» d.o.o. Prijedor preuzeli su dio radne snage iz «Rudnika Ljubija», uključujući i apelanticu, te su sa njom zaključili Ugovor o radu 16. augusta 2004. godine, da bi 29. oktobra 2004. godine donijeli odluku kojom apelantici prestaje radni odnos (zbog ekonomskih razloga) navedenog datuma, uz pravo na otpremninu u iznosu od 980,00 KM i otkazni rok u trajanju od dva mjeseca.

3. Apelantica je 1. marta 2005. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog «Mitall rudnici Prijedor» d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi) «radi zaštite prava iz radnog odnosa», u kojoj je postavila više pojedinačnih zahtjeva.

4. Presudom Osnovnog suda broj RS-40/05 od 13. decembra 2006. godine djelimično je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev tako što je tuženom naloženo da apelantici, na ime neisplaćenog dijela otpremnine, isplati iznos od 718,12 KM sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude pa do isplate, te da apelantici, na ime neisplaćenih naknada razlike plaće, isplati određene iznose za periode pobliže definirane izrekom presude, kao i da izvrši uplatu doprinosa na dosuđene iznose nadležnom fondu PIO. U preostalom dijelu, tj. preko dosuđenog iznosa, apelanticin tužbeni zahtjev odbijen je kao neosnovan. Dalje, odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se poništi odluka o otkazu ugovora o radu od 29. oktobra 2004. godine i da se tuženom naloži da je vrati u radni odnos i rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi. Istom presudom odbačen je apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o radu zaključen sa tuženim 16. augusta 2004. godine, kao i u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća, regresa, ogrjeva i zimnice za period od 1. januara 1994. godine do 1. marta 2004. godine (radi se o dugovima «Rudnika Ljubija» koje je, prema apelanticinim navodima, prihvatio tuženi prilikom preuzimanja radne snage iz «Rudnika Ljubija»). Osim toga, Osnovni sud je odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na potraživanja za period od 1. marta 2004. godine do 16. augusta 2004. godine.

5. Osnovni sud je primjenom člana 113. stav 2. Zakona o radu («Službeni glasnik RS» br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03), kojim je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ako se iz ekonomskih, organizacijskih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika, zaključio da je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se poništi kao nezakonita odluka o otkazu ugovora o radu tuženog. Odbačen je apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se utvrdi pravna valjanost Ugovora o radu od 16. augusta 2004. godine, jer, prema ocjeni suda, tužba za utvrđenje nije dopuštena ako se isti rezultat može postići tužbom za osudu na činidbu, jer pravni interes za utvrđenje po pravilu ne postoji slučaju kada se ostvarenje pravne zaštite može postići kondemnatornom ili konstitutivnom tužbom. Postupajući prema odredbi člana

105. Zakona o radu, kojim je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može podnijeti tužbu nadležnom sudu radi zaštite tih prava, a stavom 2. istog člana da tužbu može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede, Osnovni sud je odbacio kao neblagovremen apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu potraživanja iz radnog odnosa (plaće, regres, ogrjev i zimnica) za period od 1. januara 1994. godine do 1. marta 2004. godine, jer je utvrđeno da je apelantica sudu podnijela tužbu 1. marta 2005. godine. Odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu isplate plaća za period od 1. marta 2004. godine do 16. augusta 2004. godine jer je utvrđeno da je tuženi, u skladu sa članom 17. Ugovora o osnivanju i članom 7.3. Sporazuma o reguliranju međusobnih prava i obaveza, apelantici isplatio iznos od 3.453,50 KM. U pogledu apelanticinog tužbenog zahtjeva za isplatu naknade razlike plaće za period od zaključenja ugovora o radu 16. augusta 2004. godine do otkaza ugovora 29. oktobra 2004. godine, prvostepeni sud je zaključio da apelantici pripada naknada plaće od 50% koju bi ostvarila da je radila u spornom periodu, pa je na temelju nalaza vještaka finansijske struke i imajući u vidu odredbu člana 34. Kolektivnog ugovora u metalskoj industriji i rudarstvu zaključio da apelantici pripada razlika naknade plaće za periode i u iznosima pobliže označene izrekom ove presude. Osnovni sud je odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu potraživanja isplate (period od 16. augusta do 29. oktobra 2004. godine) naknade na ime regresa za godišnji odmor zimnice i ogrjeva i naknade za dan rudara jer je utvrdio da apelantica u spornom periodu nije koristila godišnji odmor niti je dokazala da je tuženi drugim radnicima u tom periodu isplaćivao ove naknade.

6. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Ž-07-000 099 od 20. maja 2008. godine apelanticinu žalbu djelimično uvažio i presudu Osnovnog suda ukinuo u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan njen zahtjev za poništenje Odluke o otkazu ugovora o radu, te u tom dijelu vratio predmet na ponovno suđenje. Okružni sud je apelanticinu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio i u dijelu odluke kojom je odlučeno o isplati razlike plaće tako što je naloženo tuženom da apelantici na ime razlike plaće isplati iznose u visini i za periode pobliže označene izrekom presude sa zakonskom zateznom kamatom i da na navedene iznose, na apelanticino ime, izvrši uplatu doprinosa nadležnom fondu PIO. Okružni sud je odbio kao neosnovanu apelanticinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu kojim je njena tužba odbačena kao neblagovremena i to za potraživanja plaće, regresa, ogrjeva, zimnice za period od 1. januara 1994. godine do 1. marta 2004. godine. Istom presudom sud je žalbu tuženog djelimično uvažio i prvostepenu presudu je ukinuo u pogledu isplate neisplaćenog dijela otpremnine od 718,12 KM i u tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

7. Okružni sud je zaključio da je odluka prvostepenog suda zakonita u dijelu kojom je odbačena tužba za utvrđenje da je pravno valjan ugovor o radu na neodređeno vrijeme zaključen 16. augusta 2004. godine i zbog razloga koje je naveo prvostepeni sud, i u dijelu kojom je prvostepeni sud odbacio kao neblagovremen apelanticin tužbeni zahtjev za potraživanja iz radnog odnosa za period od 1994. godine do 1. marta 2004. godine primjenom člana 105. Zakona o radu. Okružni sud je ocijenio pravilnim stav prvostepenog suda u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu naknade za regres, zimnicu, ogrjev i naknade za dan rudara, jer apelantica nije dokazala da je tuženi u ovom periodu isplatio naknadu na ime regresa i druge naknade i drugim radnicima i jer isplata ovih obaveza nije zakonska obaveza već zavisi od materijalnih mogućnosti poslodavca. Okružni sud smatra da je osnovana žalba tuženog kojom osporava pobijanu presudu u dijelu obaveze tuženog da apelantici na ime neisplaćenog dijela otpremnine isplati iznos od 718,12 KM, pa je osporenu presudu u ovom dijelu valjalo ukinuti zbog toga što je odlukom ovog suda prvostepena presuda ukinuta u pogledu odluke o otkazu ugovora o radu, od čije zakonitosti zavisi i odluka o pravu na otpremninu.

8. Apelantica ističe da osporava presudu Okružnog suda u dijelu kojim je njena žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, i smatra da su joj takvim postupanjem ovog suda zbog pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije i pravo iz člana 17. Evropske konvencije. Apelantica prvenstveno ističe da je Okružni sud, odlučujući o njenoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude, pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbu člana 105. Zakona o radu, koja govori o blagovremenosti podnošenja tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa. Apelantica se žali da je Okružni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i u dijelu kojim je odbijen njen zahtjev za isplatu naknade na ime regresa za godišnji odmor, jer sud svoju odluku temelji na činjenici da nije dokazala da je koristila godišnji odmor. U tom kontekstu napominje da nije imala šta dokazivati, s obzirom na činjenicu da je dobila otkaz i nije radila, pa nije ni mogla koristiti godišnji odmor.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u dijelu kojim je odbio kao neosnovanu apelanticinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenom relevantnih odredbi Zakona o radu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelanticinim uspjehom u cijelosti ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

14. Ustavni sud je mišljenja da su apelanticini navodi o kršenju prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, također očigledno (prima facie) neosnovani jer apelantica osim paušalnog pozivanja na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine svoje navode nije potkrijepila bilo kakvim dokazima iz kojih bi proizlazilo da postoji vjerovatnoća da je povreda prava na zabranu diskriminacije moguća u konkretnom slučaju.

15. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da član 17. Evropske konvencije ne utemeljuje neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije. Stoga su i apelanticini navodi o kršenju člana 17. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2446/08 (Z. Đ.) | Sudska praksa | Aktio