Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2451/08 (S. M.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na prisustvo suđenju
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2451/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 2451/08, rješavajući apelaciju Slobodana Milanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Milanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Kž-

08-000 064 od 14. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 071-0-K-05-001296 od 25. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodan Milanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 11. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Kž-08-000 064 od 14. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-K-05-001296 od 25. juna 2007. godine. Apelant je 12. januara 2009. godine podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje zatvorske kazne do okončanja postupka o predmetnoj apelaciji.

2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 2451/08 od 16. jula 2009. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Osnovni sud je donio Presudu broj 071-0-K-05-001296 od 25. juna 2007. godine, kojom je apelant proglašen krivim da je počinio krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 135. stav 2, u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

4. Osnovni sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, nesporno utvrdio da je apelant predmetno krivično djelo počinio sa eventualnim umišljajem. Naime, Osnovni sud je utvrdio da je apelant 20. marta 2003. godine oko 18.30 sati u Banjoj Luci u ulici Petra Preradovića broj 7 u zgradi Kliničkog centra Banja Luka, Odjel hirurgije, oštećenom zadao udarac u glavu, usljed čega je oštećeni zadobio tešku i po život opasnu povredu u vidu krvarenja unutar lobanje, koje je operativno tretirano. Usljed navedenih povreda kod oštećenog je došlo do trajnog pogoršanja zdravstvenog stanja, koje se manifestira u vidu psihomotorne usporenost, otežanog i usporenog govora, zaboravnosti, otežanog i nestabilnog hoda i epileptičnih napada.

5. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Kž-08-000 064 od 14. aprila 2008. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu podnesenu protiv Presude Osnovnog suda broj 071-0-K-05-001296, a žalbu tužilaštva uvažio i ožalbenu presudu Osnovnog suda preinačio u dijelu odluke o kazni tako što se apelant, zbog krivičnog djela teške tjelesne povrede iz člana 135. stav 2, u vezi sa članom 1. KZRS, za koje je tom presudom proglašen krivim na osnovu člana 5. stav 3. i čl. 31. i 38. istog Zakona, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 3 (tri) mjeseca, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je tužilaštvo izjavilo žalbu protiv prvostepene presude zbog odluke o visini kazne, sa prijedlogom da se apelantu izrekne kazna u dužem vremenskom trajanju, s obzirom na to da je ovo tužilaštvo smatralo da prvostepeni sud nije dovoljno ocijenio otežavajuću okolnost kod apelanta, a prilikom odmjeravanja kazne. Također, drugostepeni sud je naveo da je apelantov branilac izjavio žalbu protiv prvostepene presude, zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, sa prijedlogom da se izrečena kazna prvostepenog suda uvjetuje, ili da se izrekne zatvorska kazna u trajanju od 3 (tri) mjeseca, ili pak da se prvostepena presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Okružni sud je zaključio da je neosnovana apelantova žalba da je prvostepeni sud počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka jer je prvostepeni sud, u skladu sa osnovnim principima novog procesnog zakonodavstva, omogućio strankama u postupku da izvode dokaze u korist svojih tvrdnji, kao i da su stranke na glavnom pretresu održanom 12. juna 2007. godine izjavile da nemaju novih prijedloga za dopunu dokaznog postupka. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve izvedene dokaze zasebno i u vezi sa drugim dokazima, kako to propisuje odredba člana 287. stav 2. ZKPRS, a da je utvrđeno činjenično stanje rezultat pravilne ocjene izvedenih dokaza.

7. Okružni sud je, dalje, naveo da je prvostepeni sud dao jasne i nedvosmislene razloge o eventualnom umišljaju kao obliku vinosti sa kojim je inkriminirano djelo počinjeno, zbog čega je zaključio da su neosnovane apelantove tvrdnje da je u pitanju svjesni nehat, ili da se radi o prekoračenju nužne odbrane. Prema ocjeni ovog suda, nijedan izvedeni dokaz, a ni iskaz svjedoka, ne ukazuje na to da je apelant imao potrebu da od svog dobra ili od dobra drugog odbije istovremeni ili predstojeći protivpravni napad. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalni propis, a činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno u pogledu svih odlučnih činjenica vezanih za postojanje krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti. Što se tiče odluke prvostepenog suda o kazni, Okružni sud smatra da je ona pravilno izabrana budući da su prethodno ocijenjene okolnosti koje utječu na vrstu i visinu krivične sankcije, jer je prvostepeni sud uzeo u razmatranje i olakšavajuće okolnosti kod apelanta. Međutim, imajući u vidu činjenicu da su posljedice krivičnog djela mnogostruke i veoma teške, što se pravilno ističe u žalbi tužilaštva, a što prvostepeni sud nije ocijenio u dovoljnoj mjeri, prema ocjeni Okružnog suda kazna zatvora u trajanju od 1 godine nije adekvatna težini i društvenoj opasnosti počinjenog djela i pored olakšavajućih okolnosti koje je prvostepeni sud pravilno utvrdio, pa je zaključio da je kazna zatvora u trajanju od 1 godine i 3 mjeseca nužna i dovoljna za postizanje svrhe kažnjavanja iz člana 31. u okviru opće svrhe izricanja krivičnih sankcija iz člana 5. stav 3. KZRS, kao i u pogledu opće i posebne prevencije.

8. Apelant smatra da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali na način na koji je prvostepeni sud izvodio dokaze. Apelant povredu navedenog prava vidi prvenstveno u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da nije prisustvovao sjednici vijeća u postupku pred Okružnim sudom zato što je njegov advokat primio poziv za sjednicu istog dana kada je sjednica održana, 14. aprila 2008.godine, ali da je mislio da je greška u datumu, tj. da se trebalo raditi o 15. aprilu 2008. godine, pa smatra da se radilo o grešci suda koja mu je mogla naškoditi.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

11. Ustavni sud smatra očigledno (prima facie) neosnovanim apelantove navode da je zbog njegovog neprisustvovanja sjednici drugostepenog vijeća povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer apelant ne negira činjenicu da je navedenoj sjednici prisustvovao njegov advokat (branilac).

12. Ostali apelantovi navodi svode se na prigovore u pogledu netačno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2451/08 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio