Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2766/08 (S. S.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2766/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 2766/08, rješavajući apelaciju Safeta Sofovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safeta Sofovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-06-000 946 od 4. jula 2008. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-06-000 011 od 13. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Safet Sofović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Radomir Tansković, advokat iz Višegrada, podnio je 15. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 946 od 4. jula 2008. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-06-000 011 od 23. maja 2006. godine.
2. Osnovni sud je Presudom broj P-375/04 od 11. novembra 2005. godine obavezao tuženog JMDP Elektroprivreda Republike Srpske «Hidroelektrane na Drini» AD Višegrad (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade izgubljene koristi, radi nekorištenja nekretnina i voća za period koji se odnosi na 1999, 2000. i 2001. godinu pa zaključno sa 31. decembrom 2002. godine, isplati iznos od 8.800,00 KM sa zakonskom kamatom počevši od 11. novembra 2005. godine pa do isplate i naknadu troškova postupka u iznosu od 1.268,00 KM. Istom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da mu tuženi plati na ime naknade za izgubljenu korist radi nekorištenja nekretnina i voća za period od 1. januara 1990. godine pa zaključno sa 31. decembrom 1998. godine, kao i u dijelu tužbenog zahtjeva da mu se na dosuđeni iznos dosudi kamata od 31. decembra 2002. godine i zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa. Apelantu je naloženo da tuženom na ime naknade za troškove postupka isplati iznos od 1.038,00 KM.
3. Okružni sud je Presudom broj 014-0-Gž-06-000 011 od 23. maja 2006. godine žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dosuđujućem dijelu tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan u cijelosti, dok je apelantova žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je u odbijajućem dijelu potvrđena.
4. U obrazloženju presude je navedeno da je Okružni sud odlučujući o žalbama parničnih stranaka zaključio da se presuda prvostepenog suda temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer je prvostepeni sud odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu ukazao na to da je odredbom člana 70. Zakona o eksproprijaciji iz 1987. godine bilo propisano da raniji vlasnik ima pravo na naknadu izgubljene koristi koju bi ostvario dotadašnjim načinom korištenja eksproprirane nekretnine i to za vrijeme od dana predaje te nekretnine u posjed korisniku eksproprijacije. Novim Zakonom o eksproprijaciji naknada na ime izgubljene koristi nije predviđena. Okružni sud je zaključio da se na konkretnu pravnu stvar ima primijeniti novi Zakon o eksproprijaciji («Službeni glasnik RS» br. od 8/96 do 64/04), koji je bio na snazi u vrijeme presuđenja i koji nije predviđao naknadu za izgubljenu korist, pa kako tuženi nije samovoljno i protivpravno ušao u posjed ekspropriranih nekretnina, to nema njegove odgovornosti za naknadu štete po osnovu čl. 154, 155. i 189. ZOO-a. Kod činjenice koja je utvrđena kao nesporna među parničnim strankama, da su nekretnine zbog čijeg nekorištenja apelant traži naknadu izmakle koristi eksproprirane pravosnažnim rješenjem 1985. godine, to u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o eksproprijaciji proizlazi da je sa izvršenom eksproprijacijom vlasnik nekretnina postao korisnik eksproprijacije, tj. apelant od izvršene eksproprijacije 1985. godine više nije vlasnik predmetnih nekretnina bez obzira na to što ih je tek 1989. godine predao tuženom u posjed. Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju prava vlasništva na strani tuženog (i istovremeno gubljenja tog prava ranijeg vlasnika-apelanta) na predmetnim nekretninama na osnovu odluke nadležnog organa uprave donesene na način i pod uvjetima propisanim Zakonom o eksproprijaciji i odredbom člana 20. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90, te «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 38/03). U skladu sa članom 3. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, samo vlasnik stvari ima svojinsko-pravna ovlaštenja, između ostalih, pravo korištenja i mogućnost da ta ovlaštenja prenese na treće lice, odnosno da temeljem odredbe člana 189. u vezi sa članom 154. ZOO-a traži naknadu štete nastale u vidu izmakle koristi, ako ga neko treći neovlašteno i protivpravno spriječi u ostvarivanju prava korištenja svoje stvari. Prema tome, apelant od dana izvršene eksproprijacije nije više legitimiran za vršenje svojinsko-pravnih ovlaštenja na ekspropriranim nekretninama, pa tako ni za traženje štete nastale nekorištenjem tih ovlaštenja. Kod ovakvog stanja stvari Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo pa je donio odluku kao u izreci presude.
5. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-06-000 946 od 4. jula 2008. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Okružnog suda od 23. maja 2006. godine odbio kao neosnovanu jer je ocijenio da je presuda Okružnog suda pravilna i na zakonu utemeljena, da je drugostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, koje i nije bilo sporno među parničnim strankama, pravilno primijenio materijalno pravo, i da u postupku donošenja odluke nije povrijedio pravila postupka, zbog čega je na temelju člana 248. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), reviziju odbio kao neosnovanu.
6. Apelant smatra da su mu pobijanim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni i tumačenju materijalnog prava i to relevantnih odredbi Zakona o eksproprijaciji. Ističe da je u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji njegovih nekretnina na snazi bio Zakon o eksproprijaciji, koji je u članu 70. predviđao pravo vlasnika ekspropriranih nekretnina i na izgubljenu korist, a da novi Zakon o eksproprijaciji ne predviđa obavezu plaćanja izgubljene koristi, ali je i ne zabranjuje.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović