Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-329/08 («HILI» d.o.o. Žepče)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-329/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 329/08, rješavajući apelaciju «HILI» d.o.o. Žepče, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «HILI» d.o.o. Žepče podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Pžp-

07-000236 od 30. novembra 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Žepču broj 044-0-Pr-06-002 746 od 1. augusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «HILI» d.o.o. Žepče (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnio je 28. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Pžp-07-000236 od 30. novembra 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Žepču (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 044-0-Pr-06-002 746 od 1. augusta 2007. godine.

2. Prvostepenim Rješenjem Općinskog suda broj 044-0-Pr-06-002 746 od 1. augusta 2007. godine apelant je proglašen krivim zbog prekršaja iz člana 71. stav 1. Zakona o cestama u FBiH («Službene novine FBiH» broj 6/06) i prekršaja iz člana 122. stav 1. Zakona o organizaciji organa uprave u FBiH («Službene novine FBiH»broj 35/05), te mu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 4.000,00 KM.

3. Općinski sud je našao da je prekršaj iz člana 71. stav 1. Zakona o cestama u FBiH apelant počinio tako što je 28. septembra 2006. godine prilikom inspekcijskog nadzora kantonalni inspektor za ceste utvrdio da u zaštitnom cestovnom pojasu regionalne ceste R-465 Žepče – Zavidovići – granica FBiH apelant izvodi radove na postavljanju ograde uz cestu na udaljenosti od 2,5 m od ivice kolovoza. Sa regionalne ceste je na navedenom lokalitetu izgrađen pristupni put poslovnom objektu i postavljena reklama, također u zaštitnom pojasu ceste, bez saglasnosti nadležnog kantonalnog organa za izvođenje bilo kakvih radova u zaštitnom pojasu ceste. Tom prilikom, pri pokušaju da se izvrši inspekcijski nadzor i sačini zapisnik i dobiju potrebni podaci, apelantov direktor Anto Jurić je odbio dati tražene podatke rekavši da radove izvodi na svojoj parceli i da ne dozvoljava vršenje bilo kakvog inspekcijskog pregleda, čime je počinio prekršaj iz člana 122. stav 1. Zakona o organizaciji uprave u FBiH, kažnjivo prema članu 149. stav 2. tačka 8. navedenog zakona.

4. U obrazloženju rješenja Općinski sud je istakao da je u dokaznom postupku izvršio uvid u izvještaj o počinjenim prekršajima, u službenu zabilješku Kantonalne inspekcije za ceste broj 18/05.07-27/517/06 od 28. septembra 2006. godine, saslušao apelantovog predstavnika Antu Jurića i podnositelja prekršajne prijave, kao i svjedoka, te izvršio uvid u fotosnimke. Na osnovu provedenih dokaza, Općinski sud je nesporno utvrdio da je navedenog dana i na navedenom mjestu došao kantonalni inspektor za ceste u inspekcijski pregled i da je ustanovio da Anto Jurić izvodi radove u zaštitnom cestovnom pojasu i to postavlja ogradu koja nije na dovoljnoj udaljenosti od ceste, te da je također u zaštitnom cestovnom pojasu postavljena reklama i izgrađen pristup poslovnom objektu, a vlasnik nije predočio saglasnost nadležnog organa. Dalje je Općinski sud utvrdio da je tom prilikom Anto Jurić odbio dati tražene podatke rekavši da radove izvodi na svojoj parceli i da ne dozvoljava vršenje bilo kakvog inspekcijskog pregleda i da neće dati na uvid nikakvu dokumentaciju. Općinski sud je ocijenio da su apelantovom navedenom radnjom ostvareni svi bitni elementi prekršaja iz člana

122. Zakona o organizaciji uprave u FBiH, a isto tako i člana 99. Zakona o cestama FBiH. Naime, okrivljeni Anto Jurić je izvodio radove na postavljanju ograde, a isto tako je postavio i reklamu za apelanta u prostoru zaštitnog cestovnog pojasa, tj. na navedenoj udaljenosti od kolovoza, a da za to nije imao saglasnost nadležnog organa, te da nije omogućio inspektoru da izvrši inspekcijski preglede, pa je zbog toga proglasio apelanta i Antu Jurića krivim i kaznio.

5. U obrazloženju drugostepenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je apelant podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, žalbeni navod pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja se nije mogao uzeti u razmatranje s obzirom na to da navedeni žalbeni osnov više nije razlog za žalbu, a prema članu 61. Zakona o prekršajima FBiH («Službene novine FBiH» broj 31/06). Prema odredbi navedenog člana, rješenje o prekršaju se može pobijati zbog bitnih povreda prekršajnog postupka, povrede materijalnog propisa o prekršajima ili zbog odluke o sankciji, zaštitnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi, troškovima prekršajnog postupka, te zbog imovinskopravnog zahtjeva. Dakle, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje više nije osnov za žalbu, tako da Kantonalni sud navedeni žalbeni razlog nije ni razmatrao. Što se tiče apelantovih žalbenih navoda da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalni propisi o prekršajima, odnosno da je izveo pogrešan zaključak o apelantovoj prekršajnoj odgovornosti, Kantonalni sud je našao da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe člana 71. stav 1. Zakona o cestama u FBiH i člana 122. stav 1. Zakona o organizaciji organa uprave u FBiH. Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud na osnovu provedene dokazne građe pravilno zaključio da je apelant prekršajno odgovoran zbog dva prekršaja sa svim elementima navedenih prekršaja.

6. Apelant u apelaciji navodi da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni odredaba materijalnog prava. Apelant, također, navodi da mu je u okviru prava na pravično suđenje povrijeđeno i pravo na pristup sudu jer Kantonalni sud nije razmatrao njegove žalbene navode koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pa se o njegovoj žalbi nije odlučio suštinski već strogo formalno. Zbog toga smatra da mu je povrijeđeno i pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07, tačke 21. i 22).

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-329/08 («HILI» d.o.o. Žepče) | Sudska praksa | Aktio