Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-293/08 (Č. M.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nematerijalna šteta
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-293/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 293/08, rješavajući apelaciju Čede Miovčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Čede Miovčića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-

0-Rev-06-000 845 od 27. novembra 2007. godine, Presude Okružnog suda u Srpskom Sarajevu broj Gž-179/03 od 4. maja 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Srpskom Sarajevu broj P-42/01 od 19. februara 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Čedo Miovčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Neđo Drašković, advokat iz Bijeljine, podnio je 20. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 845 od 27. novembra 2007. godine, Presude Okružnog suda u Srpskom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-179/03 od 4. maja 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Srpskom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-42/01 od 19. februara 2002. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-42/01 od 19. februara 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-179/03 od 4. maja 2004. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Republika Srpska - Ministarstvo unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: tuženi) isplati na ime naknade nematerijalne štete, koju je pretrpio zbog ranjavanja vršeći dužnosti vatrogasca u Vatrogasnoj brigadi Pale, iznos od 80.000 KM. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 3.000,00 KM, u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Osnovni sud je utvrdio da je apelant bio raspoređen kod tuženog na poslove vatrogasca u Vatrogasnoj brigadi Pale i da je 31. januara 1993. godine, kao pripadnik tuženog, prilikom obavljanja poslova i zadataka vatrogasca ranjen od eksplozije neprijateljske granate u Kasarni Lukavica, te je zaključio da se u vrijeme nastanka štetnog događaja nalazio na izvršavanju redovnih poslova i zadataka. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije pa je s tim u vezi zaključio da je tuženi odgovoran za nastalu štetu po principu objektivne odgovornosti. Osnovni sud je, dalje, istakao da, u smislu člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» broj 17/93; u daljnjem tekstu: ZOO), potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Nesumnjivo je da je šteta nastala 31. januara 1993. godine, a iz otpusne liste Klinike za maksilofacijalnu hirurgiju Vojno-medicinske akademije Beograd (u daljnjem tekstu: VMA) i nalaza i mišljenja sudskog vještaka specijaliste neurohirurga dr. Vjerana Saratlića proizlazi da je apelantovo stacionarno liječenje završeno 8. septembra 1993. godine kada je apelant otpušten kući sa preporukom kontrolnih pregleda ambulantnog tipa. Dakle, danom otpusta iz bolnice, a to je 8. septembra 1993. godine, apelant je definitivno saznao za štetu i posljedice štetnog događaja, od kojeg roka počinje teći subjektivni rok zastare potraživanja naknade štete u smislu člana 376. stav 1. ZOO-a. Apelant je tužbu Osnovnom sudu podnio 6. aprila 2001. godine, dakle nakon proteka subjektivnog roka iz člana 376. stav 1. ZOO-a, pa čak i nakon proteka objektivnog roka zastare od pet godina od dana nastanka štete, a koji se računa od 31. januara 1993. godine. Kako je za podnošenje tužbe i isticanje zahtjeva za naknadu štete protekao i subjektivni i objektivni rok u smislu člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a, Osnovni sud je zaključio da je prigovor zastare osnovan pa je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan.

4. U obrazloženju presude Okružnog suda je navedeno da je Okružni sud ocijenio da su činjenice bitne za odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu pravilno i potpuno utvrđene, kao i da je neosnovana apelantova žalbena tvrdnja da potraživanje nije zastarjelo jer liječenje nije definitivno završeno. Okružni sud je istakao da iz nalaza vještaka neurohirurga dr. Vjerana Saratlića proizlazi da je konačno liječenje završeno 8. septembra 1993. godine, ali da će se, zbog tegoba koje se javljaju u vidu povremenih bolova, apelant povremeno javljati na kontrolne preglede u ambulantu i liječiti u vidu uzimanja analgetika, kao i da će se javljati na kontrolu desne očne duplje, te kontrolu provjere stanja lijevog oka, čije pogoršanje vida može nastupiti kao posljedica povrjeđivanja drugog oka. Prema odredbi člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a, propisano je da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Prema tome, kako je liječenje završeno 8. septembra 1993. godine, a što proizlazi i iz otpusne liste Klinike za maksilofacijalnu hirurgiju i nalaza vještaka dr. Vjerana Saratlića, to je apelant za konačnu štetu saznao 8. septembra 1993. godine. Okolnost da će se kod apelanta povremeno javljati bol u oku zbog čega mora uzimati analgetike i ići na kontrolne preglede do kraja života ne znači da liječenje nije završeno i da pojedini vidovi štete nisu dobili konačni oblik završetkom stacionarnog liječenja na VMA, kako je apelant u žalbi neosnovano ukazao. Prema tome, kako se štetni događaj desio početkom 1993. godine, konačno liječenje završeno 8. septembra 1993. godine, a tužba podnijeta sudu 6. aprila 2001. godine, dakle po proteku rokova predviđenih odredbom iz člana 376. ZOO-a, to je očigledno da je apelantovo potraživanje za naknadu nematerijalne štete zastarjelo.

5. Protiv Presude Okružnog suda broj Gž-179/03 od 4. maja 2004. godine apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj 118-0-Rev-06-000 845 od 27. novembra 2007. godine odbio reviziju kao neosnovanu.

6. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da pravilno sudovi smatraju da rok zastarjelosti potraživanja naknade nematerijalne štete počinje teći onog dana kada je povreda poprimila konačan oblik i kada je liječenje dovršeno. Međutim, u konkretnoj situaciji ovaj rok ne može početi teći 8. septembra 1993. godine kao dana dovršetka liječenja, kako to uzimaju nižestepeni sudovi, budući da je u to vrijeme bilo proglašeno ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti. U pogledu rokova zastarjelosti rat ima značaj nesavladive prepreke iz člana 383. ZOO-a, za čijeg trajanja oštećeni nije mogao zahtijevati ispunjenje obaveze. Kako je ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti ukinuto odlukom Narodne skupštine Republike Srpske od 19. juna 1996. godine, koja je stupila na snagu danom donošenja, kao početak toka zastarjelosti se mora uzeti taj datum. Ipak ovakav pogrešan stav sudova nije mogao dovesti do drugačije odluke. U konkretnoj situaciji primjenjuje se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete iz člana 376. stav 1. ZOO-a, prema kojem potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i počinioca. Kako se dan početka toka zastarjelosti iz naprijed navedenih razloga uzima 19. juni 1996. godine, to znači da je zadnji dan za podnošenje tužbe u konkretnoj parnici unutar roka zastarjelosti bio 19. juni 1999. godine. S obzirom na to da je nesporno da je tužba podnesena 6. aprila 2001. godine (prijemni pečat prvostepenog suda), Vrhovni sud je zaključio da su pravilno sudovi odlučili o prigovoru zastare tuženog i tužbu odbili.

7. Vrhovni sud je konačno istakao da pravilno apelant smatra da se u slučaju zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete mogu primijeniti odredbe ZOO-a koje reguliraju stjecanje bez osnova. Međutim, članom 209. ZOO-a je propisano da poslije nastupanja zastarjelosti prava da zahtijeva naknadu štete oštećenik može zahtijevati od odgovornog lica, po pravilima koja važe u slučaju stjecanja bez osnova, da mu ustupi ono što je dobio radnjom kojom je prouzrokovana šteta. Iz citirane odredbe proizlazi da je za naknadu stečenog bez osnova u slučaju zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete potreban tužiteljev zahtjev, a on takav zahtjev tokom postupka nije postavio. Odlučivanje o vraćanju stečenog bez osnova kada takav zahtjev nije postavljen bilo bi protivno odredbi člana 2. Zakona o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. od 4/77 do 35/91, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 14/94 i 32/94; u daljnjem tekstu: raniji ZPP) koje se primjenjuje u konkretnoj situaciji na osnovu odredbe člana 456. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07).

8. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da su sudovi pogrešno utvrdili da je apelantovo liječenje završeno danom otpuštanja sa bolničkog liječenja na VMA 8. septembra 1993. godine, jer će se on liječiti ambulantno do kraja života, u smislu uzimanja analgetika i redovnih kontrola. Također, smatra da je Vrhovni sud pogrešno zaključio da apelant nije tokom postupka postavio zahtjev za naknadu štete u slučaju stjecanja bez osnova jer je apelant u historijatu tužbe naveo da «iz osnova odgovornosti za naknadu štete kao i iz osnova neosnovanog bogaćenja traži da tuženi naknadi štetu tužitelju».

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-293/08 (Č. M.) | Sudska praksa | Aktio