Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-490/08 («TRIGLAV BH OSIGURANJE» DD Sarajevo)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-490/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 490/08, rješavajući apelaciju «TRIGLAV BH OSIGURANJA» DD Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «TRIGLAV BH OSIGURANJA» DD Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001260 od 23. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-
457/02 od 12. marta 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «TRIGLAV BH OSIGURANJE» DD Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) podnijelo je 14. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001260 od 23. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-457/02 od 12. marta 2004. godine
2. Prvostepenom Presudom Općinskog suda broj Pr-457/02 od 12. marta 2004. godine obavezan je apelant isplatiti tužitelju Draganu Đeviću (u daljnjem tekstu: tužitelj) iznos od 13. 612,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 13. maja 2002. godine pa do isplate, te mu naknaditi troškove postupka u iznosu od 2.509, 20 KM.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je u toku postupka utvrđeno da je tužitelj za apelantovog prednika obavljao poslove izvršnog direktora u periodu od 6. juna 1997. godine do 31. marta 2000. godine, u skladu sa Ugovorom o obavezama, odgovornostima, pravima i ovlaštenjima i materijalnom statusu (u daljnjem tekstu: Ugovor), da je tužitelju prestao radni odnos 29. februara 2000. godine na osnovu rješenja o sporazumnom raskidu radnog odnosa, te da su prava i obaveze tužitelja bili regulirani Ugovorom i to članom 9. i 10, a kojima je predviđeno da tužitelju kao izvršnom direktoru pripada plaća koja se sastoji od plaće I (osnovne plaće u skladu sa Ugovorom) i plaće II (stimulativni dio plaće). Dalje je navedeno da nije sporno da je tužitelju isplaćivana plaća I i to po osnovu rezultata poslovanja i efikasnosti u ostvarivanju poslova i zadataka, a nije isplaćivana plaća II iz člana 10. ugovora.
4. Plaća II iz člana 10. ugovora se trebala isplaćivati na osnovu posebne odluke organa upravljanja društva po završnom računu, ako društvo po godišnjem računu iskaže bruto-dobit. Općinski sud je utvrdio iz odluka Skupštine društva od 26. februara 1998. godine, 26. februara 1999. godine i 25. februara 2000. godine da je iskazana bruto-dobit i da je od bruto-dobiti dio dobiti raspoređen na menadžment, pa je Općinski sud smatrao da je tužbeni zahtjev osnovan i da tužitelju pripada pravo na isplatu plaće II iz člana 10. Ugovora. Također je utvrđeno da je tužitelju po osnovu plaće II isplaćeno 18.000,00 KM, a na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke je utvrđeno da je tužitelju po tom osnovu trebalo ukupno isplatiti 31.612,50 KM, pa mu po tom osnovu apelant duguje iznos od 13.612,50 KM, koji mu je Općinski sud i dosudio. Općinski sud je smatrao da je apelant u obavezi da isplati navedeni iznos jer je plaća II uvjetovana samo donošenjem odluke organa upravljanja društva o završnom računu i o iskazanoj bruto-dobiti. Tužitelju ne mogu biti uskraćena prava na isplatu plaće zato što je Odlukom Nadzornog odbora broj 02-6959/00 od 28. jula 2000. godine preusmjeren dio dobiti u rezerve sigurnosti, jer nije postojala tužiteljeva pismena saglasnost o preusmjeravanju sredstava u rezerve sigurnosti. Općinski sud je odbio prigovor zastarjelosti potraživanja kao neosnovan istakavši da, iako je članom 106. Zakona o radu predviđena apsolutna zastara novčanih potraživanja iz radnog odnosa od 3 godine, isplatom iznosa od 18.000,00 KM na ime neisplaćene plaće II u 2000. godini je prekinuta zastara.
5. Drugostepenom Presudom Kantonalnog suda broj Gž-644/04 od 1. septembra 2006. godine uvažena je apelantova žalba i prvostepena presuda je preinačena tako što je tužiteljev tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je Općinski sud pravilno utvrdio činjenično stanje. Međutim, Kantonalni sud je smatrao da Općinski sud nije imao u vidu da je spomenutim članom 10. Ugovora regulirana plaća II na koju tužitelj ima pravo pod određenim uvjetima, a to je da Društvo po godišnjem obračunu iskaže dobit i da je ova plaća određena posebnom odlukom organa upravljanja Društva. Dalje je navedeno da iz odluka koje su priložene u spisu proizlazi da je odlukom od 26. februara 1998. godine, prema poslovnom izvještaju za 1997. godinu, dio dobiti u iznosu od 25.000 KM usmjeren za organe upravljanja i menadžment, prema odluci od 26. februara 1999. godine, za usvajanje obračuna za 1998. godinu, dio dobiti u iznosu od 170.000 KM usmjeren je za menadžment i radnike, dok je odlukom od 28. jula 2000. godine dio dobiti, prema godišnjem obračunu i raspodjeli za 1999. godinu, u iznosu od 200.000 KM preusmjeren u rezerve sigurnosti. Zatim je navedeno da nije sporno da je tužitelj vansudskom nagodbom pokušao da riješi spor povodom utuženih dugovanja, da je naplatio od ranijeg direktora po osnovu duga iznos od 18.000,00 KM, te da je povukao prethodno podnesenu tužbu. Kako je Ugovorom određeno da će se isplata plaće II vršiti samo na osnovu odluke upravljanja društva, proizlazi da sredstva za menadžment za 1999. godinu nisu odlukom odobrena za isplatu plaća, nego su usmjerena u rezerve. Dalje, kako nije sporno da je tužitelj u vansudskoj nagodbi sa ranijim direktorom naplatio iznos od 18.000 KM, to je već putem ove nagodbe njemu i izvršena isplata naknade iz člana 10. Ugovora. Kantonalni sud je posebno istakao da je nagodba koju su stranke zaključile, a povodom istih dugovanja (radi čije naplate je ranije podnesena tužbe), predstavlja dogovor u pogledu visine potraživanja, pa samim tim što je sačinjeno poravnanje ukazuje na to da je upravo i došlo do dogovora u pogledu visine potraživanja, zbog čega je tužba povučena.
7. Protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-644/04 od 1. septembra 2006. godine tužitelj je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 070-0-Rev-06-001260 od 23. oktobra 2007. godine uvažio reviziju, drugostepenu presudu preinačio tako da se apelantova žalba odbija i prvostepena presuda potvrđuje. Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je svoju odluku zasnovao na apelantovoj odluci od 28. jula 2000. godine, kojom se dobit namijenjena za menadžment usmjerava u rezerve sigurnosti društva. Članom 10. stav 1. Ugovora zaključenog između tužitelja i apelanta regulirano je da se plaća II određuje na osnovu posebne odluke organa upravljanja društva po završnom računu i to ako društvo po godišnjem računu iskaže bruto-dobit. Stimulativni dio plaće će se isplaćivati po kriterijima navedenim u članu 10. stav 1. alineja 2, 3, 4, 5, 6, 7. i 8. ugovora, a stavom 2. istog člana regulirano je da se stimulativni dio plaće isplaćuje u roku od 15 dana nakon što skupština usvoji godišnji obračun o poslovanju društva. Dakle, navedenom odredbom člana 10. stav 2. nije regulirano niti su data ovlaštenja apelantu/tuženom da svojom odlukom, nakon što skupština usvoji godišnji obračun o poslovanju društva, može usmjeriti godišnju dobit iz koje se isplaćuje plaća II u rezerve društva. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da je zaključak Kantonalnog suda da tužitelju ne pripada pravo na plaću II nepravilan, a zaključak Općinskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva je utemeljen, za što su dati valjani razlozi i koje je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud. Ovo iz razloga što apelant ne može uskratiti pravo tužitelju na plaću II na koju se obavezao ugovorom, a imajući u vidu da je po završnom računu utvrđena dobit namijenjena za te svrhe.
8. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je osporena presuda Vrhovnog suda nepravilna i nezakonita. Ističe da se prilikom odlučivanja Vrhovni sud uopće nije pozvao na odredbe materijalnog prava. Svoju odluku je zasnovao isključivo na tumačenju odredbe člana 10. Ugovora, a koji nije izvor općeg prava. Osim toga, navedena odredba Ugovora je, prema apelantovom mišljenju, proizvoljno citirana i protumačena. Konačno, ističe da je nagodbom riješen svaki spor između tužitelja i apelanta, te se ima smatrati da je tužitelj u cijelosti namiren sa potraživanjem prema apelantu i putem ispunjenja nagodbe je iscrpio sva prava.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur- Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Općinski sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović