Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-593/08 (B. V.-L.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
  • Izvršenje
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-593/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 593/08, rješavajući apelaciju Borislavke Vasilik-Ljubičić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Borislavke Vasilik- Ljubičić podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-07-001820 od 13. decembra 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru broj 077-0-I-06-001290 od 7. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Borislavka Vasilik-Ljubičić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora podnijela je 21. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-

001820 od 13. decembra 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-0-I-06-001290 od 7. septembra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-249/90 od 13. novembra 1990. godine, koja je potvrđena Presudom Višeg suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj Gž-2908/91 od 27. novembra 1991. godine, solidarno su obavezani tuženi ZOIL «Sarajevo» PJ Prijedor i Drago Kaurin da na ime plaćanja zbog izgubljene zarade isplaćuju mjesečno tužiteljici Seni Ljubičić rentu u iznosima pobliže označenim u dispozitivu presude.

3. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj I-586/03-P od 19. maja 2003. godine dozvoljeno je izvršenje na osnovu Presude Općinskog suda broj P-249/90 od 13. novembra 1990. godine i Višeg suda u Banjaluci broj Gž-2908/91 od 27. novembra 1991. godine. Izvršenje je dozvoljeno pljenidbom-prijenosom-isplatom sredstava sa računa izvršenika SOD «Jahorina» Prijedor (u daljnjem tekstu: izvršenik) na ruke apelantici, zakonskoj zastupnici tražioca izvršenja/tužiteljice.

4. Odlučujući o izvršenikovom prigovoru protiv Rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj I-

586/03-P od 19. maja 2003. godine, Osnovni sud je donio Rješenje broj 077-0-I-06 000-1290 od 7. septembra 2007. godine, kojim je usvojio izvršenikov prigovor, obustavio izvršenje u cijelosti i ukinuo sve provedene radnje. Osnovni sud je prihvatio izvršenikov prigovor koji se odnosi na pasivnu legitimaciju da nije pravni sljednik iz predmetne izvršne isprave, čije izvršenje je traženo u izvršnom postupku. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja istakao da je izvršna isprava u navedenom izvršnom postupku Presuda Općinskog suda broj P-249/90 od 13. novembra 1990. godine, u kojoj je nametnuta obaveza tuženog ZOIL «Sarajevo» PJ Prijedor da tužiteljici – tražiocu izvršenja plaća rentu u određenom mjesečnom iznosu. Apelantica kao tužiteljicina zakonska zastupnica je prijedlog za izvršenje podnijela protiv izvršenika SOD «Jahorina», Filijala Prijedor, tražeći izvršenje navedene presude. Tražilac izvršenja uz prijedlog za izvršenje nije podnio valjan dokaz o izvršenikovom pravnom sljedništvu, niti postojanje uvjeta iz odredbe člana 30. Zakona o izvršnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 59/03, 85/03 i 64/05; u daljnjem tekstu ZIP), prema kojima bi se u izvršnom postupku mogla pojaviti i lica koja u izvršnoj ispravi nisu označena kao takva. Sud nije mogao prihvatiti dostavljenu kopiju zemljišnoknjižnog izvatka kao dokaz da je izvršenik SOD «Jahorina» pravni sljednik izvršenika iz izvršne isprave i da je preuzeo dug iz izvršene isprave jer se navedenom ispravom te činjenice ne dokazuju.

5. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-07- 00820 od 13. decembra 2007. godine odbijena je žalba tražioca izvršenja/apelantice i Rješenje Osnovnog suda broj 077-0-I-06 000-1290 od 7. septembra 2007. godine je potvrđeno. U obrazloženju rješenja je navedeno da je odredbom člana 30. stav 2. ZIP-a propisano da se izvršenje određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja javnom, ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom, dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezan da izmiri. Ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku. Okružni sud je, dalje, istakao da je osnovni zahtjev načela formalnog legaliteta u izvršnom postupku da se izvršenje određuje po prijedlogu ovlaštenog lica označenog u izvršnoj ispravi kao tužioca, a protiv tuženog iz izvršne isprave koja je temelj određivanja izvršenja. ZIP (član 30) je propisao uvjete pod kojim može doći do označenja trećih lica kao stranaka u izvršnom postupku, bez obzira na to da li se radi o singularnoj ili univerzalnoj sukcesiji i dalje su u pitanju subjekti kao pravna ili fizička lica. Sud po pravilu formalnog legaliteta može da prihvati samo onu sukcesiju koja se dokaže javnom ili po zakonu ovjerenom ispravom ili sukcesiju koja je utvrđena sudskom deklaratornom odlukom. Ako se ispravama ne dokaže prijenos potraživanja na lice koje nije u izvršnoj ispravi označeno kao tužilac, prijenos potraživanja se dokazuje pravosnažnom presudom na osnovu tužbe u parničnom postupku.

6. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer ne može naplatiti potraživanja koja su joj dosuđena pravosnažnom sudskom odlukom zbog nezakonitih odluka sudova u izvršnom postupku do kojih je došlo prvenstveno pogrešnom primjenom materijalnog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su Osnovni i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-593/08 (B. V.-L.) | Sudska praksa | Aktio