Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-91/08 (M. P. i M. P.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Protek roka
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-91/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 91/08, rješavajući apelaciju Mire Protuđera i Marijana Protuđera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mire Protuđera podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001354 od 9. oktobra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg broj 008-0-Gž-06-000341 od 21. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marijana Protuđera podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001354 od 9. oktobra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg broj 008-0-Gž-06-000341 od 21. septembra 2006. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Miro Protuđer i Marijan Protuđer (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tomislav-Grada, koje zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnijeli su 7. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-

001354 od 9. oktobra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-06-000341 od 21. septembra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda Ljubuški (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-284/97 od 2. juna 2006. godine obavezan je tuženi «Euroherc osiguranje» d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tuženi) da na ime naknade štete na vozilu isplati apelantu Marijanu Protuđeru iznos od 2.208,38 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 15. septembra 1997. godine, a apelantu Miri Protuđeru na ime naknade nematerijalne štete da isplati ukupan iznos od 3.765,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 15. septembra 1997. godine pa do isplate, kao i da mu na ime materijalne štete-izgubljene zarade isplati iznos od 1.500,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 15. septembra 1997. godine. Tuženi je obavezan da apelantima naknadi troškove postupka u iznosu od 2.084,00 KM.

3. U toku postupka Općinski sud je utvrdio da se 12. septembra 1996. godine dogodila saobraćajna nesreća u mjestu Privala u kojoj su učestvovali teretno vozilo marke Zastava, kojim je upravljao Zdravko Čuljak, i vozilo marke Golf, kojim je upravljao apelant Miro Protuđer (a čiji je vlasnik Marijan Protuđer) i koji je u prometnoj nezgodi zadobio teške tjelesne ozljede. Tokom postupka je, također, utvrđeno da je u saobraćajnoj nesreći učestvovalo i treće vozilo, marke Mercedes, koje je, u vrijeme saobraćajne nesreće, bilo osigurano u «Euroherc osiguranju» d.d. Makarska, Podružnica Zagreb. Iz police osiguranja za vozilo marke Mercedes je očito da je to vozilo osigurano u inostranom osiguranju, pa kako se prometna nezgoda dogodila 12. septembra 1996. godine i tužba podnesena 15. jula 1997.godine, a općepoznata je činjenica da Biro za osiguranje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Biro za osiguranje) još nije bio potpisnik Londonskog sporazuma i nije bio u sistemu zelene karte, to se vozilo inostrane registracije, koje je ulazilo na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH), smatralo neosiguranim vozilom, te je, u skladu sa članom 90. u vezi sa članom

82. Zakona o osiguranju imovine i lica («Službene novine FBiH» br. 2/95, 7/95, 6/98 i 41/98), štetu trećim licima, koju pričine takva vozila inostrane registracije, dužno nadoknaditi jedno od društava za osiguranje koje se bavi obaveznim osiguranjima od automobilske odgovornosti. Na osnovu navedenog, Općinski sud je zaključio da je tuženi pasivno legitimiran za naknadu štete koja je apelantima pričinjena 12. septembra 1996. godine na području FBiH krivnjom vozila inostrane registracije marke Mercedes. S obzirom na to da je u toku postupka utvrđeno da postoji obostrana podjednaka krivnja oba vozača, odnosno da ne postoji krivnja nijednog od njih, Općinski sud je, u skladu sa članom 178. stav 3. u vezi sa članom l92. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), apelantima dosudio pola iznosa pretrpljene štete koji su utvrdili vještaci, odnosno iznose kao u dispozitivu presude.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-06-000341 od 21. septembra 2006. godine žalba tuženog je uvažena, prvostepena presuda je preinačena i odbijen je tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti. Također, apelanti su obavezani da tuženom naknade troškove postupka u iznosu od 3.328,00 KM. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da iz stanja spisa prvostepenog suda proizlazi da su u konkretnom štetnom događaju/saobraćajnoj nezgodi od 12. septembra 1996. godine učestvovali vozilo vlasništvo apelanta Marijana Protuđera i vozilo marke Mercedes, koje je bilo osigurano od automobilske odgovornosti u «Eurohercu» Zagreb. Imajući u vidu navedeno, te Ugovor zaključen 17. januara 1996. godine između Hrvatskog ureda za osiguranje i Biroa osiguranja, Kantonalni sud je smatrao da su osnovani žalbeni navodi tuženog da nije pasivno legitimiran u navedenoj pravnoj stvari. Zbog toga je, prema ocjeni Kantonalnog suda, uslijed nedostatka pasivne legitimacije tuženog, žalbu tuženoga valjalo uvažiti, prvostepenu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev apelanata.

5. Naime, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pogrešno odbio prigovor pasivne legitimacije smatrajući da se vozilo kojim je apelantima pričinjena šteta ima smatrati neosiguranim vozilom zbog toga što Biro osiguranja nije pristupio Londonskom sporazumu, kao i da inostrano vozilo, kojim je pričinjena šteta nema valjanu međunarodnu ispravu ili dokaz o osiguranju od autoodgovornosti, u kojem slučaju bi se trebale primijeniti odredbe čl. 82. i 90. Zakona o osiguranju imovine i lica. Kantonalni sud je, dalje, istakao da je Općinski sud izgubio iz vida odredbu člana 88. Zakona osiguranju imovine i lica koja propisuje da oštećena osoba, kojoj je šteta nanesena upotrebom vozila s inostranom registracijom za koje postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja od autoodgovornosti, podnosi odštetni zahtjev Birou za osiguranje, što je konkretni slučaj. Kantonalni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o neosiguranom vozilu, već o vozilu koje posjeduje dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti, registarsku tablicu Republike Hrvatske, koja je kao takva priznata odredbom člana 3. spomenutog Ugovora između Hrvatskog ureda za osiguranje i Biroa osiguranja. U takvom slučaju (član 5. Ugovora) odštetni zahtjev se podnosi Birou za osiguranje, koji će obradu i isplatu povjeriti nekom od svojih članova, prvenstveno korespondentu društva iz Republike Hrvatske.

6. Protiv Presude Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-06-000341 od 21. septembra 2006. godine apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 070-0-Rev-06-001354 od 9. oktobra 2007. godine odbacio kao nedopuštenu reviziju apelanta Marijana Protuđera, a odbio kao neosnovanu reviziju apelanta Mire Protuđera.

7. U obrazloženju presude je navedeno da su apelanti obični materijalni suparničari (član 362. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku; u daljnjem tekstu: ZPP) jer njihova prava, odnosno obaveze proističu iz iste činjenične i pravne osnove. Stoga je procesni položaj svakog od njih samostalan u odnosu na ostale, pa se i pravo na izjavljivanje revizije određuje u odnosu na tužbeni zahtjev svakog od njih posebno a ne prema njihovom zbiru. Procesna samostalnost ujedno znači da procesne radnje koje preduzima jedan od običnih materijalnih suparničara niti koriste niti štete ostalima. Dalje je navedeno da je apelant Marijan Protuđer tražio naknadu materijalne štete za oštećeno vozilo u iznosu od 5.000,00 KM, a apelant Miro Protuđer naknadu ukupne štete u iznosu od 14.000,00 KM, te da je članom 237. stav 2. ZPP propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM. S obzirom na to da vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude u odnosu na apelanta Marijana Protuđera ne prelazi 10.000,00 KM, Vrhovni sud je njegovu reviziju odbacio kao nedopuštenu.

8. Obrazlažući razloge za odbijanje revizije apelanta Mire Protuđera, Vrhovni sud je istakao da prema odredbi člana 85. stav 1. Zakona o osiguranju imovine i lica, lice koje motornim vozilom inostrane registracije ulazi na teritoriju FBiH mora imati valjanu međunarodnu ispravu o osiguranju od automobilske odgovornosti koja vrijedi za teritoriju FBiH, ili neki drugi dokaz o postojanju takvog osiguranja koje pokriva štete najmanje do iznosa iz člana 76. stav 1. tog zakona. U vrijeme nastanka štetnog događaja važio je ugovor zaključen između Hrvatskog ureda za osiguranje i Biroa osiguranja BiH od 17. januara 1996. godine, kojim ugovorom od 20. januara 1996. godine Hrvatski ured za osiguranje jamči za motorna vozila koja sa službenom hrvatskom registarskom oznakom pređu na područje FBiH i to na način kao da su ta motorna vozila prešla granicu sa važećom i od Biroa za osiguranja priznatom međunarodnom (zelenom) kartom osiguranja za FBiH (član 2. Ugovora). Službena hrvatska registarska oznaka se stoga od 20. januara 1996. godine u FBiH priznaje kao dokaz o postojanju propisanog osiguranja od odgovornosti za motorna vozila, kako je propisano članom 3. navedenog ugovora. Vrhovni sud je, dalje, istakao da, kako prema odredbama zaključenog ugovora registarska oznaka vozila služi kao dokaz o zaključenom ugovoru o obaveznom osiguranju, pravilno je zaključio drugostepeni sud da se u predmetnom slučaju ne radi o neosiguranom vozilu i da nema mjesta primjeni odredaba člana 90. Zakona o osiguranju imovine i lica na koje se pogrešno pozvao prvostepeni sud. U konkretnom slučaju, apelantima je šteta nanesena upotrebom vozila sa inostranim registarskim oznakama za koje postoji valjana međunarodna isprava (prema zaključenom ugovoru službena hrvatska registarska oznaka na vozilu izjednačena je sa važećom i od Biroa osiguranja BiH priznatom «međunarodnom zelenom kartom osiguranja»), pa u smislu odredbi člana 88. stav 1. Zakona o osiguranju imovine i lica, apelant kao oštećena osoba odštetni zahtjev podnosi Birou za osiguranje. Apelant je kao tuženog označio «Euroherc osiguranje» d.d. Ljubuški, zbog čega je pravilna ocjena drugostepenog suda da tuženo osiguravajuće društvo nije pasivno legitimirano.

9. Apelanti se žale da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatraju da su u predmetnom postupku Vrhovni sud i Kantonalni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo i pogrešno utvrdili da tuženi nije pasivno legitimiran u konkretnoj pravnoj stvari, a da je jedino odluka Općinskog suda pravilna i na zakonu zasnovana.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 2. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

4.) protekao je rok za podnošenje apelacije.

Dopustivost u odnosu na apelanta Miru Protuđera

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

Dopustivost u odnosu na apelanta Marijana Protuđera

14. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelanti moraju da dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelanti odlučuju o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

15. Iz apelacionih navoda i priloženih dokumenata proističe da je apelant protiv osporene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju, ali je ona Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-001354 od 9. oktobra 2007. godine odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizlazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju Presuda Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-06-000341 od 21. septembra 2006. godine.

16. S obzirom na to da je apelant Presudu Kantonalnog suda 008-0-Gž-06-000341 od 21. septembra 2006. godine primio 2. oktobra 2006. godine, a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 7. januara 2008. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio pobijanu presudu Kantonalnog suda.

17. Imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-91/08 (M. P. i M. P.) | Sudska praksa | Aktio