Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-537/08 (N. M.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-537/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 537/08, rješavajući apelaciju Najima Marušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Najima Marušića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-KŽ-

07-000275 od 18. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-K-06-000 869 od 12. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Najim Marušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 18. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-KŽ-07-000275 od 18. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-K-06-000 869 od 12. jula 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 065-0-K-06-000 869 od 12. jula 2007. godine apelant je osuđen zbog krivičnog djela prevare iz člana 294. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 36/03; u daljnjem tekstu: KZFBiH) na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci i istovremeno je određeno da se utvrđena kazna zatvora neće izvršiti ako apelant u roku od tri godine od dana pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo (uvjetna osuda).

3. Kantonalno tužilaštvo Sarajevo je Optužnicom broj KT-3524/05 od 23. marta 2006. godine optužilo apelanta zbog izvršenja krivičnog djela falsificiranja isprave iz člana 373. stav 1. KZFBiH i krivičnog djela prevare iz člana 294. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. U toku dokaznog postupka sud je izveo dokaze saslušanjem svjedoka B. E. i M. J., zatim saslušanje vještaka grafološke struke, zatim izvršilo uvid u nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke i u brojne izvedene materijalne dokaze. Općinski sud je naveo da krivično djela prevare predstavlja navođenje drugog lica da nešto učini ili ne učini na štetu svoje i tuđe imovine. Ovo «navođenje» može se izvršiti dovođenjem drugog lica u zabludu ili održavanjem u zabludi i to lažnim prikazivanjem činjenica ili prikrivanjem činjenica. Da bi postojalo krivično djelo prevare, kako je naveo Općinski sud, pored naprijed navedenih uvjeta potrebno je da je počinitelj imao namjeru pribavljanja protivpravne imovinske koristi za sebe ili drugog, koja namjera mora postojati u vrijeme izvršenja djela. Posljedica djela je raspolaganje imovinom na svoju ili na štetu tuđe imovine. Ovo krivično djelo, kako zaključuje Općinski sud, može se izvršiti samo direktnim umišljajem jer je potrebno i postojanje namjere pribavljanja protivpravne imovinske koristi za sebe ili drugog. Nakon analize utvrđenih činjenica i ocjene izvedenih dokaza sud je zaključio da je tužilaštvo dokazalo da je optuženi, na način opisan u osuđujućem dijelu izreke ove presude, počinio krivično djelo prevare iz člana 294. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH kao i njegovu krivičnu odgovornost za izvršenje tog djela.

4. Na osnovu svih utvrđenih činjenica Općinski sud je utvrdio da je apelant, u namjeri da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist velike vrijednosti, lažno obećao oštećenom B. E. da će skinuti zabranu isplate novca sa stare devizne štednje, što je oštećeni povjerovao i apelantu dao deviznu i vojnu knjižicu. Dalje, apelant je na osnovu punomoći izvršio prijenos stare devizne štednje i certifikata na svoj račun i tako sebi pribavio protivpravnu imovinsku korist koja prelazi iznos od 30.000 KM, a iz takvog apelantovog postupanja je proizišla šteta za oštećene B. E. i B. I. Općinski sud je, uvažavajući sve otežavajuće i olakšavajuće okolnosti, našao da se izrečenom uvjetnom osudom može u cijelosti postići svrha krivičnopravnih sankcija iz člana 7. KZFBiH. I konačno, na osnovu člana 212. stav 3. ZKPFBiH djelimično je usvojen postavljeni imovinskopravni zahtjev oštećenog B. E. pa je apelant obavezan da mu isplati 18.645,15 KM iz osnova stare devizne štednje i da na jedinstveni račun oštećenog B.E. prenese iznos od 16.900 KM, dok je za ostatak imovinskopravnog zahtjeva oštećeni upućen na parnični postupak. Za krivično djelo falsificiranja isprave iz člana 373. stav 1. KZFBiH apelant je oslobođen optužbe.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-KŽ-07-000275 od 18. decembra 2007. godine, koju je apelant primio 18. januara 2008. godine, odbijene se kao neosnovane žalbe kantonalnog tužioca i apelanta. Ispitujući pobijanu prvostepenu presudu, Kantonalni sud je potvrdio nalaze prvostepenog suda da je apelant učinio navedeno krivično djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret. Zatim, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud u obrazloženju te presude u odnosu na osuđujući dio na dovoljno jasan način pokazao zašto se može prihvatiti utvrđenim da je apelant, na način opisan u izreci pobijane presude, učinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Kako je naveo Kantonalni sud, prvostepeni sud je poklonio vjeru iskazu svjedoka optužbe B. E. i obrazložio zašto prihvata kao uvjerljiv, odnosno vjerodostojan iskaz ovog svjedoka. I prema ocjeni Kantonalnog suda, iskaz navedenog svjedoka nije ničim ozbiljnim doveden u pitanje, pa ni prema ocjeni ovog suda. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je našao da se žalbeni prigovori branioca apelanta i kantonalnog tužioca, kako u pogledu bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, tako i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, nisu mogli uvažiti.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su Općinski sud i Kantonalni sud u konkretnom predmetu proizvoljno primijenili materijalno pravo tako što su ga nepravično osudili i obavezali na naknadu štete. Osim toga, apelant prigovara načinu kako su izvršena vještačenja vještaka grafološke i finansijske struke kojim nije, kako navodi, na ispravan način utvrđeno da li je apelant podigao novac radi stjecanja imovinske koristi.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu, neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, odnosno primjeni materijalnog prava, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda naveden u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-537/08 (N. M.) | Sudska praksa | Aktio