Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1152/08 (G. R.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1152/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1152/08, rješavajući apelaciju Gaje Radovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gaje Radovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 I 002801 08 Gž od 27. marta 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Čapljini broj 07 53 I 002801 06 I od 7. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Gajo Radović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, koga zastupa Jugoslav Milanović, advokat iz Trebinja, podnio je 16. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 I 002801 08 Gž od 27. marta 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 53 I 002801 06 I od 7. decembra 2007. godine.

2. Na osnovu pravosnažne i izvršne Presude Osnovnog suda u Trebinju broj P-266/99 od 29. decembra 1999. godine apelant je kao tražilac izvršenja podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika radi naplate duga u iznosu od 200,00 KM počevši od 1. septembra 1998. godine sa kamatama od dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate, a sve u roku od 15 dana, kao i troškove parničnog i izvršnog postupka. Predmetno izvršenje apelant je tražio na način da se izvršenje provede zabilježbom izvršenja, utvrđivanjem vrijednosti i prodajom izvršenikove nekretnine pobliže označene u prijedlogu za izvršenje (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), te namirenjem tražioca izvršenja iz iznosa dobivenog prodajom. Zaključkom od 28. augusta 2006. godine sud je naložio apelantu da uredi prijedlog za izvršenje na način da dostavi dokaz da se sporna nekretnina na kojoj traži provođenje izvršenja nalazi u izvršenikovom vlasništvu, odnosno da sudu dostavi potpuni zemljišnoknjižni izvadak sporne nekretnine kao i pravni osnov stjecanja izvršenikovih nekretnina, a radi utvrđivanja o kakvom se izvršenikovom pravu na nekretnini radi. U ostavljenom roku apelant je sudu ponovo dostavio zemljišnoknjižni izvadak u kojem je izvršenik upisan u B vlasničkom listu sa ½ dijela prava korištenja, ali ne i dokaz da se to pravo ima smatrati pravom vlasništva u izvršenikovu korist na predmetnoj nekretnini. Prilikom rješavanja konkretnog slučaja, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 70. stav 1. Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 32/03; u daljnjem tekstu: ZIPFBiH), kojim je propisano da je, uz prijedlog za izvršenje na nekretnini, tražilac izvršenja dužan podnijeti izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nekretnina upisana kao izvršenikovo vlasništvo. Dalje, Općinski sud je naveo da je iz zemljišnoknjižnog izvatka, koji je apelant dostavio sudu, jasno da izvršenik nije upisan kao vlasnik nego kao korisnik predmetne nekretnine i da je nekretnina u društvenom vlasništvu. Konačno, kako je Općinski sud zaključio, uz prijedlog za izvršenje apelant nije pružio dokaz da su ispunjeni uvjeti za promjenu zemljišnoknjižnog stanja da bi sud mogao udovoljiti prijedlogu za izvršenje. Zbog toga je Općinski sud, shodno članu 39. ZIPFBiH, a u vezi sa članom 336. stav 3. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPPFBiH) odlučio da odbaci prijedlog za izvršenje koji je podnio apelant. Općinski sud je zaključio da apelant nije pružio dokaz da je izvršenik upisan kao vlasnik nego kao korisnik predmetne nekretnine i da, stoga, nisu ispunjeni uvjeti za promjenu zemljišnoknjižnog stanja da bi sud mogao udovoljiti apelantovom prijedlogu za izvršenje.

3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 53 0 I 002801 08 Gž od 27. marta 2008. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana. Kantonalni sud je naveo da je, prema članu 70. ZIPFBiH, uvjet za pokretanje izvršnog postupka na nekretnini dokaz da se ta nekretnina nalazi u izvršenikovom vlasništvu. Iz priloženog zemljišnoknjižnog izvatka za spornu nekretninu na kojoj se traži izvršenje se vidi da je sporna nekretnina društveno vlasništvo, a da je izvršenik upisan samo kao ovlaštenik prava korištenja sa dijelom ½, iz čega proizlazi da izvršenik nije vlasnik nekretnine. Kako izvršenik nije vlasnik sporne nekretnine, Kantonalni sud je zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda da prijedlog za izvršenje ne sadrži sve što je potrebno da bi se, na temelju takvog prijedloga za izvršenje, moglo dozvoliti izvršenje prodajom nekretnina. Konačno, budući da nedostaci prijedloga nisu ispravljeni po traženju suda, Kantonalni sud je zaključio da je pravilno prvostepeni sud prijedlog za izvršenje odbacio, a na temelju člana 39. stav 6. ZIPFBiH, a u vezi sa članom 336. stav 3. ZPPFBiH.

4. Apelant smatra da su mu u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su sudovi u konkretnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje smatrajući da se pravo korištenja ne može tretirati kao pravo vlasništva u izvršenikovu korist na predmetnoj nekretnini. U pogledu primjene materijalnog prava, apelant smatra da je u pitanju restriktivno tumačenje odredbe člana 30. ZIPFBiH. Apelant ukazuje na to da taj član «ukazuje na transformaciju društvenog vlasništva i daje tumačenje pojma prava raspolaganja, upravljanja i korištenja, kao ostatka ranijeg sistema». Ukoliko nije došlo do privatizacije, odnosno pretvorbe društvenog kapitala u privatno vlasništvo, onda je u tim slučajevima, kako navodi apelant, u zemljišnim knjigama upisano pravo raspolaganja u korist određenog subjekta, što je «ekvivalent pojmu vlasništva». Apelant zaključuje da su mu nepravilnim i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, na koje je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje i imovinu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da pred sud ili tribunal iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40). U tom smislu to obuhvata «pravo na sud» u čijem okviru je i pravo na pristup sudu kao aspekt tog prava, tj. pravo da se pokrene postupak pred sudovima u građanskim stvarima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). S obzirom na to da se u konkretnom predmetu radi o izvršnom postupku, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da se taj postupak mora posmatrati kao integralni dio «suđenja» u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36), te da se na izvršni postupak odnose sve garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

7. Dalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije ili da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1152/08 (G. R.) | Sudska praksa | Aktio