Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-558/08 (M. H.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-558/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 558/08, rješavajući apelaciju Mustafe Huseinbašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Huseinbašića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001191 od 11. decembra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-818/04 od 12. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mustafa Huseinbašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, kojeg zastupa Hajrudin Mešić, advokat iz Tuzle, podnio je 19. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001191 od 11. decembra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-818/04 od 12. jula 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1439/02 od 26. februara 2004. godine obavezano je «Sarajevo-osiguranje» DD Sarajevo, Filijala Tuzla ( u daljnjem tekstu: tuženi), da apelantu na ime naknade materijalne štete iz štetnog događaja od 29. septembra 1981. godine isplati iznos od 30.000,00 KM sa pripadajućom zakonskom kamatom od 12. novembra 2003. godine pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Višak apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen.
3. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je u toku postupka utvrđeno da je apelantu Presudom Osnovnog suda u Tuzli broj P-1480/84 od 26. juna 1991. godine, koja je potvrđena Presudom Višeg suda u Tuzli broj Gž-2803/91 od 6. decembra 1994. godine, dosuđena naknada nematerijalne štete u iznosu od 27.000,00 tadašnjih dinara (18.000,00 dinara za pretrpljene fizičke bolove i 9.000,00 dinara za pretrpljeni strah), te naknada materijalne štete zbog izgubljenog prihoda od voća u iznosu od 117.504,00 tadašnjih dinara, sa kamatom od dana presuđenja do isplate, kao i naknada troškova postupka dvojici tadašnjih tužitelja, među kojima je i apelant.
4. Općinski sud je naglasio da apelant kroz izvršni postupak nije mogao ostvariti svoja potraživanja prema tuženom zbog potpune obezvrijeđenosti potraživanja, radi čega je podnio tužbu sa zahtjevom za naknadu štete, u skladu sa članom 287. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, Općinski sud je ocijenio da je tuženi dužan, u skladu sa navedenim članom ZOO-a, apelantu isplatiti iznos od 30.000,00 KM na ime naknade materijalne štete za izgubljeni prihod od voća, budući da mu tuženi nije isplatio iznose dosuđene ranijim presudama.
5. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-818/04 od 12. jula 2006. godine, odlučujući o žalbi tuženog protiv Presude Općinskog suda broj P-1439/02 od 26. februara 2004. godine, žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant tužbenim zahtjevom u konkretnoj parnici tražio naknadu štete po istom osnovu po kojem mu je Presudom Osnovnog suda broj P-1480/84 od 26. juna 1991. godine već dosuđena naknada štete, ali prema kojoj nije izvršena isplata, pa su dosuđeni iznosi obezvrijeđeni. Kantonalni sud je naveo da se ne može udovoljiti zahtjevu za naknadu štete zbog gubitka vrijednosti domaćeg novca jer to nije šteta koja se nadoknađuje prema članu 278. stav 2. ZOO-a. Kantonalni sud je naveo da načelo monetarnog nominalizma isključuje odgovornost tuženog za gubitak vrijednosti domaćeg novca, a postojanje štete koju propisuje član 278. stav 2. ZOO-a pretpostavlja samo štetu koju je povjerilac, tj. apelant već pretrpio do donošenja Presude broj P-1480/84 od 26. juna 1991. godine, a ne štetu koja kasnije proizađe iz činjenice obezvrjeđenja novca.
7. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-06-0001191 od 11. decembra 2007. godine, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-818/04 od 12. jula 2006. godine, reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je u cijelosti prihvatio pravnu ocjenu Kantonalnog suda da u konkretnom slučaju dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom nisu davali osnova za odluku kao u prvostepenoj presudi. Vrhovni sud je, imajući u vidu činjenično utvrđenje, ocijenio da je Kantonalni sud pravilno postupio kada je žalbu tuženog usvojio i prvostepenu presudu preinačio, o čemu je dao uvjerljive i logične razloge koje je prihvatio i Vrhovni sud, jer imaju uporište u odredbama materijalnog prava na koje se sud pozvao u razlozima svoje presude. Vrhovni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u suštini zahtjev za naknadu štete zbog gubitka vrijednosti domaćeg novca, za koju naknadu nema uporišta u članu 278. stav 2. ZOO-a, niti u nekoj drugoj normi tog ili drugog propisa.
8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo redoslijed događaja u konkretnom slučaju, a povredu navedenih prava vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da su osporene odluke nedovoljno obrazložene, te da bi trebalo: «[…] radi jedinstvenog stava sudova i same sudske prakse dati detaljno obrazloženje primjene navedenog člana u slučajevima nastanka štete usljed dužnikovog zaduženja, kao i obrazloženje pitanja inflatorne štete koja je nepoznata sudovima i finansijskim stručnjacima koji je ne znaju obračunati». Također, apelant je ukazao na to da je uz reviziju priložio i Presudu Kantonalnog suda broj Gž-1937/03 od 30. marta 2004. godine u kojoj je: «[…] isti sud zauzeo dijametralno drugačiji stav».
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, već je samo nezadovoljan osporenim odlukama. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelantove navode o tome da je Kantonalni sud u drugom slučaju odlučio drugačije nego u konkretnom slučaju Ustavni sud neće razmatrati s obzirom na to da Ustavni sud prilikom odlučivanja povodom apelacije uzima u obzir okolnost svakog konkretnog slučaja. Stoga je Ustavni sud u predmetnoj apelaciji razmatrao samo apelantove navode u odnosu na konkretan postupak.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović